dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

26.04.2013.

Tavşan ve sincap

Pripreme za odlazak su trajale dugo ; još od prvog dana kada sam stupila utvoj stan. Mislila sam  da tu ne bi mogla izdržati ni sekundu više, a ti si mi predložio nagodbu: da ostanem samo dvadeset i četiri sata, a kasnije-šta bude da bude! Pristala sam bez razmišljanja, iako me ona protuha u meni  upozoravala u šta se upuštam.Govorio si mi  da sam kao zarazna bolest, ne puno opasna i smrtonosna, ali neugodna i dosadna,bolest, koje ćeš se teško kutarisati, a ja sam se smijala i rekla da si ti vakcinisan protiv svega. Onda si rekao da se  samo šališ i da te uvijek ne uzimam za ozbiljno , da je sve što kažeš tek onako, da prođe vrijeme, da nevežem sve srcu i  da bi se ubio kad bi te ljudi počeli tako shvatati, da  ti već u sljedećem trenutku zaboraviš šta si maločas rekao i da ti je zajebancija u krvi.Ja sam   rekla da se ništa ne brinem, da ti to znaš bolje od mene, da sam prokužena od prvog momenta našeg susreta i smijala sam se. Onda smo sjedili na podu i slušali „Tvoju muziku“. Ja sam te pitala hoćeš li da ti nešto priznam. Slegnuo si ramenima, a to je trebalo da znači dati je svejedno, pa sam  prešla preko toga; digao si se s poda i otišao u kuhinju po piće. U pauzi, dok sam prebirala po neurednim mislima, pitao si šta ja to hoću da ti priznam. Rekla sam da sam se zaljubila u tebe od prvog dana kada sam te ugledala, a ti si se nasmijao i rekao:


„Daj,Mini , bogati, ne budali!


 A kad je to bilo?


 Rekla sam ti i mjesto i vrijeme i nastavila da ti govorim o sitnicama.Već je bilo jutro kad smo izašli iz kuće. I taj dan smo proveli zajedno, a ja sam ti onda, u četiri sata poslije podne, rekla da je već isteklo dvadeset i četiri sata. Ti si rekao:“ Po tvom satu“

Zajedno smo bili te zime, i proljeća, i ljeta...U jesen sam već izgubila svaki osjećaj za proteklo vrijeme i činilo mi se da te oduvijek znam, da sam oduvijek bila sa tobom, da sam se s tobom rodila, da prije tebe ništa nije ni bilo.Postala sam tvoja „sincap“(vjeverica),ono malo kluhko što ti je krišom podgrijavalo nade,iako mi to nikada nisi htio priznati.

Da,navikao sam se na tvoj miris u čaršafima, tvoje suze, maze, kreme,karmine, losione, šampone, bočice... tvoje papuče svuda po kući razbacane.Na ogledalu su stajale knjige koje si donijela sa sobom, činilo mi se da im je baš tu mjesto i da nema te sile koja će ih odatle pomjeriti... Ja sam, kao i uvijek, tumarao po samom sebi i nisam ni primjećivao vrijeme na tvom satu.Došla si, digla me iz kreveta, natjerala me da operem kosu i da se obrijem.Kao i poobičaju  otvorila si uredno posložen ormar i odabrala  šta ću obući tog dana . Sa slike na privjesku si otkačila ključ od mog stana i stavila ga na sto ispred mene, sagnula se i poljubila me... Zastala si na vratima,osvrnula se i, kad si zaključila da osim mene nisi ništa zaboravila...otišla...

                                                                     

Potrebniji si mi od vazduha večeras...uvijek.Hajde stisni se uza me i zagrli me jako,najače što možeš, i nedaj me.Nikada,nikome.
Vani je hladno,čuješ li  kako se sjeverac bestidno zavlači u kosti i dušu,osjetiš li kako pod rebrima krvarim i  zebem .I ne ,nisu to utvare sjećanja za koje me uvijek i iznova optužuješ,nisu to ni uspomene ,zar ne vidiš izbrisao si ih sve do jedne.Večeras me boli bol koja nadolazi,guše me suze kojene znam kako ću da isplačem .

Zatvori prozore,ne želim taj oštri miris odlaska u svojim nozdrvama.Pusti da ova tišina u meni  potraje još  dan,il dva.Dozvoli  bar sjećanjima da odžive  ljubav,kad mi od svoje već odustali smo.

Šta ćeš pamtiti?
Čega ću se sjećati?

Početak il kraj?

Ššš,ne govori ništa! 


U trenucima kao što je ovaj riječi gube svaki smisao i sutra se teško pamte.
Upali svjetlo i razgoliti me kao dijete.Koža je hartija,tijelo  svijet zasebe,hajde ucrtaj puteve kojima ćeš raznositi otiske mojih prstiju sa sebe.Napravi zamku,dvije,tri. Pod iskričavim zjenicama sakrij sve putokaze,za slučaj ako se probudim i odlučim da te tražim.

Koga ćeš ljubiti?
Kako ću živjeti?

Sa čijih usana ćeš sutra zaborav piti i krišom zube u hladna bedra zariti kad s druge strane jastuka na nekom tuđem licu moj osmjeh ko utvara zablista.Čije ćeš ruke u džepovima od snjegova kriti, s kojom ćeš me zaboraviti?

A zaboravit ćeš me ,znam. To je tako. Okopnuće sjećanja kao rani mrazevi na pupoljcima nekih novih ljubavi i gle čuda ,mene u tebi više neće biti.


A znaš li kad je sve počelo?
One noći kada sam jedva sastavljajući komadiće sebe prvi puta pred tobom zaplakala kao dijete.Ili možda i prije,ali sam tek tada primjetila,sam Bog zna.
Ogoljena do srži,uokvirena u tvom naručju gutala sam prve zalogaje ljubavi islušala kako se ponos u meni  urušava i nestaje kao maleni zamak od pijeska.
Sjećam se ,prvih par minuta si šutao ukopan sam u sebe i predano,kao vojnik na straži spremno usnama dočekivao svaku moju suzu.
A onda  se nešto slomilo u tebi i počeo si da plačeš , da me svom silinom svoje muškosti stežeš uza se.
Plakali smo i kao dva utopljenika grčevito hvatali ono drugo skrivajuć krvave oči u njedra  gutajuć vreli zrak pokidane utrobe .
Zakleću se da sam te noći  prestala da dišem i da  jedino što sam čula bili su tvoji isprekidani  jecaji i lupanje mog srca skupljenog međ zubima i spremnog da svake sekunde iskoči dolje pod tračnice posljednejg tramvaja.

Dokle ćemo se djeliti na tebe i mene  odzvanjalo je  sve u meni pod onih dvanaest rebara  ,ali jezik se pleo kao kod luđaka i riječi kao nedonošćad  su umirale na modrim usnama.

Oprosti mi ,Mini!
Seni seviyorum sincabim!

Neprestano i naizmjenično si ponavljao.

Šta da mu oprostim? Bože moj,jel se to sada i ljubav prašta???
Kakvi smo to mi ljudi,kad prije no što jednom drugom VOLIM TE kažemo ,prvo se unaprijed izvinemo.
Jesmo li toliko ogoljeni jedno pred drugim da nas i ljubav vrjeđa,ili su sumnje opet izvukle svoje mačeve pa noćas  pogađaju posred srca?

Osjećala sam kako bujica nadolazi,raste i sve više obuzima umorno tijelo.Uzavrela krv je hučala svojim skrivenim putevima a šumovi u ušima postajali su sve jači,sve jasniji,sve bliži i jedno plašljivo volim te poletjelo je sa usana.

Prvi put na glas sam ti rekla da te volim. I istog momenta ponovo briznula uplač.
Poslednji zid mene se urušio i znala sam da poslije te noći više ništa neće biti isto.

I nije.


Te noći pripijena za tvoju kožu kao maleni brošić,kao suvenir iz nekih davnih dana,u rijeci istine,zauvijek sam sprala prošlost sa sebe i zaklela se da više nikada neću živjeti čameći u sjeni drugih.
Tu pred Bogom i pred tobom zaklela sam ti se na ljubav i da te nikada neću povrijediti.Rekla sam  ako te ikada povrijedim da će to biti dan moje smrti!

                                                                        

Ljubav koju smo jedno drugom te noći priznali ubrzo je postala ogromna tišina u koju smo sve više urastali.Počeli  smo voljeti  svako za sebe i na svoj način .
Bog mi je svjedok da sam te  luđački voljela ,ali sem te noći nikada višeti to nisam rekla.Bojala sam se da ćeš se prepasti moje ljubavi, da ću te ugušiti, da ćeš otići ...Zato sam voljela ćutke i uvijek sa strane . Ti si pak uvijek pričao mnogo,ali nikada o nama i preda mnom. Zaljubljenog dječaka u sebi krio si u tjelu zrelog ,odgovornog muškarca nervozno češući ožiljak na podlaktici.

 U naš mali stan,našu malu tvrđavu ptice usamljenosti su polako nadolazile i naseljavale je.Pravile su gnijezda i legle kamena jaja tu ispod sata na kojem su kazaljke kukavički pokazivale pet minuta do dvadeset i četri sata.Bilo je to poslednje veče.Sve me je boljelo od tuge.
Ležala sam naslonjena glavom na tvoje rame. Kao i svaku večer grijao  si mi   hladna stopala vješto zapletena u tvoje  tijelo i milovao po kosi. Lagana,kružna milovanja.  Onda sam čula kišu,počela je lagano lupkati o velike prozore u  sobi. Ustala sam žurno, prišla prozoru i naslonila lijevu šaku na staklo. I kroz hladno staklo mogla sam da osjetim njen nezamjenjivi bat. Udarce krupnih kapi prve kiše poslije dugog i vrućeg ljeta. Poznavala sam  tu kišu. Voljela sam tu kišu. Jer ta prva kiša na smiraju ljeta uvijek miriše,uvijek najljepše pada i klizi niz kožu. Na toj prvoj jesenjoj kiši najslađi su poljupci. Ja sam  to najbolje znala. Svake godine bi skupa dočekivali tu kišu na ulici...povukla bi te za rukav i izvukla iz kuće, bosih nogu bi tapkali po baricama a onda bi me nosio u naručju . Osjećala bih  kako mi  po licu kapaju mehke kapi i pletu vodenu mrežu koja se slijevala niz vrat prema grudima i dalje...a onda bi usnama skupljao te iste kapi po mom licu, ljubeći me dok konačno ne bi ostala bez daha. Smijala bih se ko luda ,a ti bi govorio kako voliš moj smjeh i kako želiš da se uvijek smijem.Bujicu sjećanja prekinu polusneni muški glas.

 Šta radiš Mini ,kasno je ,vrati se u krevet.

Krenuvši nazad prema krevetu, nasula sam čašu vode,sprala gorki okus sjećanja u grlu i legla umotavajuć se u mrak. Tu noć sveje spavalo, ti,sjenke na zidovima ,mračne ulice, tišine,samo su vjetar i kiša bjesno čekali zoru sa mnom.

Ne trebam ni spomenuti da tu noć ni oka nisam sklopila.
Ustala sam i kao i svako jutro spremila doručak i otišla da te budim. Poslednji put sam te gledala kako drjemaš i gunđaš kako je još rano za ustajane i kako  ima još pet minuta vremena  na tvom satu. Ništa ti nisam rekla,iako je sve u meni vrištalo budalo vrijeme je iscurilo,zar ni to nevidiš.

Digla sam te  iz kreveta, natjerala te da opereš kosu i da se obriješ.Kao i po običaju  otvorila sam uredno posložen ormar i odabrala  šta ćeš obući tog dana . Na stolu pored tanjura  bili su ključevi .Pogledao si ih i bez ijedne izgovorene riječi odvojio maleni privjesak i sklonuo ga ustranu.Bila je to valjda prva uspomena na mene koje si se rješio.
Sagela sam se ,poljubila te i krenula prema vratima.

 Zastala sam na pragu slomljeno zureći u njega želeći da vidim još jedan par stopala kako ga  za mnom prekoračuju ,ali taj par stopala se ustrajno nije pomjerao ni za pedalj od stolice na kojoj si kao ukopan sjedio.
Hladna željezna šteka,tup udarac teških ulaznih vrata i lomljavina unutar sad već tuđeg stana bili su zadnje čega se sjećam.Htjela sam da se vratim da ti kažem koliko te volim ,kako si jedini,kako niko i nikada neće zauzeti tvoje mjesto ,ali nisam,htjela sam da vjerujem da isto to  htio si i ti!


Da ,sada kad smo pustili  ljubav da kao siroće luta unaokolo, kad smo bez topline ostavili jedan dom i lišili  se sreće zbog mog kukavičluka i tvog ponosa ,sada  možemo na miru piti kafu jedno drugom iza ramena i
svojim očima gledati neke različite budućnosti.

E,pa druže šta da nam kažem osim

Hayat hairli olsun!







dijetenoci
<< 04/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
171382

Powered by Blogger.ba