dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

05.04.2010.

KIŠA

Kiša će.

Misliš?

Ne mislim ,znam .Osjetim kako mi sparina izvlači reumu iz one male koske pod jezikom.

Eto baš iz te?!

Da,ali nije to Bog zna kakvo čudo kad uzmeš i zbrojiš sve one decemberske noći koje provedoh u čekanju i osluškivanju onih tvojih sitnih koraka dolje niz Kovače.

Evo i sad kad sklopim oči vidim jasnu sliku sebe kako stojim ko ukopan na Sebilju i svake sekunde gledam na sat gurajuć pogledom onu lijenu kazaljku do broja dvanaest.

Taman koliko mi je trebalo.

Slušam kikot djece kako u trku rastjeruju oblak golubova dok kljucaju zrno više rasute ljetošnje žetve.Čujem tutanj tramvaja ,podrhtavanje one popločane staze na kojoj čvrsto stojim,ali mi se sve čini da bi se na tome moglo još raditi i da uvijek može i treba bolje.Tako su me vazda učili.

Ljudi prolaze, mislim sa njima i brige koje brinu,koje vuku za sobom kao maćeha sudbinu zlu.Lica se smjenjuju , obilaze oko česme kao oko Ćabe, a ja stojim i čekam.Čekam da se pojaviš ti i da učinim tavaf oko tebe,one moje daleke najbliže.

Jel znaš sa koliko straha i žara čeka onaj što svega sem vremena ima na pretek?

 

Znam samo da s onu stranu nemira ništa ne mijenja činjenicu da sekunda traje cijelu godinu.

Isto se drhti i sa istim strahom i neizvjesnošću se oči prikivaju na kapiju želeć da na njoj pronađu obris tvog lika,otisak dlana kad povuče halku , dođe da me ukrade i povede u svijet.

U tim časovima srce se baš ko i život,drži međ zubima,tako jako,tako čvrsto da gotovo pa možeš osjetiti onaj ukus željeza i krvi na jeziku,pod nepcem.Krvariš ,dijeliš se ,odvajaš pripajaš ali sve u sebi,pri sebi.

Eto ti odgovor kako se fasuje reuma i kako u nasljeđe skupa s njom ,kao neki popratni element dobiješ istančano čulo za vremensku prognozu.

Nije to vremenska prognoza,to se ljubav u tebi probudilia,ako je ikad i zadrijemala.

Ne možeš me bolan slagati i reći da se ne sjećaš kako si mi uvijek umjesto VOLIM TE govorio KIŠA ĆE.

Ne možeš Mirza,ne možeš.

Kako bih i mogao kad me zbog te izjave ljubavi i proglasiše ludim i neuračunljivim.

„Nije on sav svoj,fali njemu pokoja daska u glavi ,dobar momak ali malo udaren i ćaknut“ govorili su.

Samo ti si znala istinu i smjelo čekala da kisnemo skupa,da nas uhvati pljusak i ogoli do kože.

Ja sam čekala tebe ,ti mene i ko zna još šta.

Bolje dane,bolja vremena.

Danas tek shvatam da to bolje nikada neće ni doći,da je zapravo prošlo mimo nas a da to ni primjetili nismo.

Možda smo bili i suviše mladi,tvrdoglavi ili pak glupavo naivni.Ko bi to više i mogao znati.

Možda.

Ali šta je sa ovim danas ?

Jesu li nam godine donijele išta novo,jesmol naučili išta?

Znaš Hanko treba učiti dok si mlad,dok je mozak svjež i dok ti služi da primjeniš to znanje.

Šta nam vrijedi što sad znamo ono što smo trebali naučiti davno još.Mnogo vode proteklo je između nas ciganko moja.

Bezbroj vatri se ugaslo.Šta nam sad vrijedi čeprkati po pepelu.Nema fajde ,lug uvijek nagrize oči i ode u vjetar.

Ti me ne voliš više?

Kiša će Hanko,trebala bi poći.

I pustićeš me da odem?

Šta ako se ne vratim nikada više?

Nastaviću sanjati,za to jedino još imam smjelosti.

Prije biraš jalove snove nego mene....?Nekad je Mirza bilo drugačije.

Mijenjao si sve snove za jednu noć na Sebilju.

Nekad nisam bio invalid osuđen na kolica.

Meni si još uvijek onaj moj Mirza,čovjek pred kojim mi i sad koljena klecnu i srce po nekoliko puta u sekundi preskoči.

Ne čine noge insana,već ono što nosi u njedrima.

I neću otići ,neću u inat tebi i ljubavi ovoj.Otjeraj me danas,doći ću opet sutra,prekusutra.Dolazit ću svaki Božiji dan dok ti ne dokažem da sam u pravu,da si u krivu.

Jesil me čuo?

Mirza je ćutao i gledao kroz prozor bolničke sobe.Nije se moglo čuti ništa,ni uzdah,ni treptaj...samo blagi šum vjetra što je u dvorištu tresao behar sa stare višnje.

Digla se sa škripave stolice,poljubila ga u čelo i izašla.

U trenu se trznuo,pogledao ka vratima i tiho,najtiše u sebi ponavljao „Kiša će Hanko,kiša će ciganko moja“

Teturala je Hanka dok je kao pijana išla čaršijom.Lomila se kao da je od stakla i usput se osvrtala i tražila ostatke sebe da ih skupi, da ih ponese u onim blijedim dlanovima što su kao dvije jasike drhtali obješeni niz mršavo tijelo.

Suze su se slijevale niz bijelo lice kao nijagarini vodopadi dok je smrznuta slika njih dvoje vjesila okačena na pokislim kapcima.

Znala je da je Mirza voli,u njegovu ljubav nikada nije sumnjala,ali se bojala njegove tvrdoglavosti .Bio je tvrdoglav ko mazga.Kad nešto zacrta to je moralo biti tako i nikako drugačije.

Isto je bilo i onda kada je trebao doći njenom daidži da je prosi.

Molila ga da bude na proljeće,da se uzmu i da skupa opreme stan,ali jok.On je zacrtao jesen i da sam sve završi.Na kraju se i pomirila s tim i umjesto behara čekala miris dunja da s njim uđe u brak,useli u stan.

A onda iznenada umjesto prosaca na vrata pokuca rat.

Snovi se zakopaše u zemlju ,behar i dunje podno bašče pokidaše geleri i projektili što su kao kiša padali iz vedra neba.

Mirza među prvim ode u vojsku i mjesto prstena na ruku stavi pušku,a Hanka osta da čeka.

Nekad joj se činilo da joj cijeli život prolazi u čekanju i nekoj teškoj neizvjesnosti i strahu.

Nikada sa više žara nije se molila i od Boga iskala nafaku i život za onaj komad srca što je negdje po ko zna kojim vrletima ko gladan pas režao na onu drugu stranu i sve svoje misli slao onoj blijedoj sjenci u daljini.

Ponekad bi dobij koje pismo,ali dok bi dođi kurir do nje slova bi već uveliko bila izbrisana što kišom,što znojem straha što se uvlačio među zbijene redove rečenica.

Pisao joj da misli na nju i da će po njegovoj procjeni sve da se završi za par mjeseci.Za najviše tri mjeseca rat će biti iza nas i odmah ćemo se uzeti.Ako lažem ja,onda ne lažu zvijezde...Pogledaj večeras u nebo i vidjećeš kako nam se smješe ciganče moje.

Nebo,zvijezde...ta i ne sjeća se više kad ih je zadnji put vidjela i kako izgledaju.Mrak u skloništu i tek poneka svjetlost svijeće i uljanice bili su jedina stvarnost koju je Hanka između čekanja živjela.Padalice i komete već su davno zamijenili svjetleći projektili i zalutali meci što su umjesto padalica sreću sijali strah i smrt.

Mirza je pisao o miru,braku a njoj se to činilo tako daleko i nestvarno.Ipak odlučila je da mu kao i uvijek vjeruje ,posebno kad bi na kraju pisma pročitaj „I ne zaboravi kišobran kad budeš išla u grad ,i narednih dana će pljuštati kiša“

Nasmijala bi se, privila pismo na grudi i tako s njim zaspala.

Mirzine procjene,kao i većine njegovih istomišljenika bile su netačne.

Rat je i dalje bjesnio i svojim krvavim rukama vukao sve za sobom,ni djecu više nije štedio.Smrt se vukla ulicama pustim i na svom putu proždirala sve što je hodalo i puzalo.Činilo se da je čak i nada bila na izdisaju.

Od Mirze već drugi mjesec nije stizalo ništa,ni traga ni glasa,ništa.Tek poslije 72 dana dođoše neki vojnici u grad i sa sobom donesoše vijest o Mirzinom ranavanju.

Hanka premrnu,utrnu od bola,plača i očaja .Nije znala ni jel preživio,ako jeste u kakvom je stanju,gdje su ga smjestili,u koju bolnicu.Jedva daidža nekako uspje da preko svojih veza sazna da je u Travniku i da su mu obje noge amputirane.Hanka je danima plakala i Boga molila samo da preživi,da dobije onu najvažniju bitku „Život“.

Allah joj usliši molitve.

Izborio se , dobio je borbu,ali više nije bio onaj stari.Povuko se u sebe, i sve više vremena je provodio šuteći i gledajuć u neku praznu tačku.Pogled koji je nekad šarao na sve starne bio je prikovan na ona dva zavoja na mjestu gdje su nekada bile noge.Amputirali su mu ih a s njima kako se činilo i sve njegove snove.Kako da sutra trčim sa svojom još nerođenom djecom, kako da ih vodim u park,učim da skijaju,plivaju?Kako da ih vodim kroz život,kad ni sam više nisam u stanju da stojim i hodam,govorio je u bunilu i bijesu kad bi mu bolovi žderi utrobu.

Svaki pokušaj bližnjih da ga razgovore,da mu dokažu da je bitno što je živ i što mu je glava na ramenima bio je uzaludan i na samom početku osuđen na propast.

Uporno je Hanka tražila nadu u njemu i rovila mu po sjećanjima nebil naišla na ono nešto što će ga trznuti ,za što će se uhvatiti i izvući iz depresije ali ni toga nije bilo.Mirza kao da se zaboravio i sjećati i smijati.

Jedino što mu je ostalo od njega onog starog bio je britki jezik.Skidao je svakog ko s poslom i tako tjerao sve od sebe,pa i nju.Čak joj bio i zabranio da dolazi u bolnicu .Nije je htio vidjeti cijelih godinu dana. Zapravo danas ga prvi puta i vidjela nakon toliko vremena.

Ali svejedno Hanka je opet dolazila svaki dan.Zavjetovala se pred Bogom i ljudima da će biti tvrdoglavija od njega.Eto hoću u inat,dolaziću svaki dan dok ti u tu tvoju ludu glavu ne utuvim da te volim i da mi sem tebe ništa više na vas cijelom svijetu nije bitno .

Mirza bi se smrkni,ali bi i šuti.Bi mu jasno da je našao sebi ravnu.

A onda jednog dana dok je jeo naranče iz Hankinih ruku otpoče...

 

Bio sam vojnik u armiji silnih.Luđak spreman na sve ali ne i na to da te ukradem od tvojih i da skupa pobjegnemo,da se otisnemo u svijet.Mislio sam da sam hrabar,danas vidim da sam ustvari bio najveća kukavica.

Nisi bio kukavica.Želio si samo najbolje za nas.Ko je mogao znati da će se sve ovo desiti?

Ne krivi sebe za stvari kojima krivac ne treba.

Pogledaj me Hanko...

Bolesnička postelja je pojela svu onu mladalačku hrabrost i djetinji kukavičluk,strah od smrti krezavim zubima oglođao je onu trunku smjelosti a tišina ko utvara se nečujno uselila u ovu olupinu mene.

Sve je bilo uzalud Hanko...Borili smo bitke na pogrešnim stranama,krivim ratištima u promašena vremena.

U doba kad smo trebali voljeti i brati cvjetove ljubavi mi smo brali smrt.

Tek danas shvatam da sve dođe u pogrešno vrijeme,pa i ljubav i prilike.

Dođu onda kada ne znamo ni šta bi sa samim sobom a kamoli s njima.

Znamo ju dijeliti Mirza,dati onom drugom.

Na kraju to i jeste bit voljenja,dati sve a ništa ne tražiti za uzvrat.Učiniti srećnim ono drugo pored sebe...nizašto..eto samo za to da vidimo osmjeh na njegovom licu.

I ne, ne postoje pogrešna vremena,možda samo pogrešni ljudi...a mi to nikada nismo bili.

Allah nam je dao priliku za novi početak prigrlimo ju i budimo Mu uvijek zahvalni na tome.

Na jesen iste godine su se uzeli.Ceremonija vjenčanja bi na Sebilju,tako je Hanka željela.

Mirza i danas kad se hoće našaliti kaže da se protiv svega može boriti samo ne protiv dvije stvari ; smrti i Hanke!

 

dijetenoci
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
165729

Powered by Blogger.ba