dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

24.02.2010.

DJEVOJKA S BISERNOM NAUŠNICOM

Ne znam kako je sve  počelo.Vjerovatno spontano i naizgled glupavo kao i večina bitnih i odlučujućih stvari u životu.Prvo krene kao zezanje,zbijate šale na račun sebe i ljudi oko vas   dok  svako sa svoje strane monitora zuri u hrpu piksela i binarnih brojeva što se blinkajuć pretvarju u slova.Zatim ih krenete grickati ,kao one male čokoladice što su vam ih uvijek branili dok ste bili djeca.Sada iako ste odrasli učini vam se da su  možda još slađe i primamljivije nego li u to vrijeme.Onda krenete da  gutate te iste  riječi ,puštate da vam se uvuku pod kožu,da lagano uđu u krvotok i da pomute sve tajne putanje između dominirajućeg mozga i do tada  podčinjenog srca.Igra postaje sve zanimljivija ,svakim danom osjećate sve veću draž i onaj ugodni osjećaj koji

dovodi tijelo u neko,sad već  posebno stanje.Više  ne dijelite samo šale, počinjete da razgovarate o svemu, o nekim bitnijim stavrima, pričate svako o sebi ,o vašim očekivanjima,željama,ambicijama,ciljevima... Povjeravate se nekome koga poznajete tek nekoliko dana,ali opet vam se taj neko  učini bliskijim od bilo koga drugog u vašoj blizini.Jer to je ipak neko ko za razliku od drugih  zna da vas sasluša.Do jučerašnji stranac sada postaje najvažnija karika u vašem lancu , i tek kad se uhvatite da je prva stvar koju  uradite ujutru kad se probudite jeste to da provjerite  vaš inbox i da poslije onog „dobro jutro „ razvučete najveći i najglupaviji osmjeh na svijetu ,tek  u tom trenutku shvatite da je sve poprimilo galaktičke razmjere i da ste već uveliko postali „ovisni „ o njemu i svemu zajedničkom vama.

 


Eh tako nekako, počelo je sve i zmeđu mene i Mirsada

Ne mogu reći da je u pitanju bila slućajnost ,jer ne vjerujem da  se išta dešava  kao slučajno i nasumice.Sve što se dešava opet biva  s nekim razlogom i ciljem koji je uzvišeniji i značajaniji od bilo čega što naše sićušno znanje i razum može da pojmi i shvati.

Možda je ušao u moj život u trenutku kada sam bila najslabija,kada sam kao davljenik grcala u moru i tonula brzinom sličnoj onoj kad vam svežu ogromnu kamenčuru oko nogu ,pa što više se koprcate to vam se čini da još brže tonete.Ili se pak pojavio baš  u onom dijelu priče kada sam izvlačila poslednji atom snage , kao feniks odlučna da se rodim ponovo iz pepela.

Kako god ,danas mi se ipak ova druga opcija čini realnijom i bliže istini i  meni.


Mirsad je i sam u to vrijeme prolazio kroz stanja slična mojim,no budući da je on bio

muškarac i čovjek već u nekim svojim zrelim,ali ne i suviše zrelim godinama,drugačije ih je posmatrao,iz nekog svog ugla, rekla bih.Posjedovao je tu neku smirenost i taj smisao za humor koji je od svih ,pa i onih najtežih situacija ,znao da napravi skeč,od svog sivila realnosti umio je da napravi najljepšu bajku na svijetu .Priču na kojoj bi mu,sigurna sam, pozavidjeli čak i oni najsrećniji. 

 

 

Nad dvoje skupa sa svojim maštarijama smo više ličili na dva  primjerka odbjeglog Petra Pana nego li na dvoje odraslih i samosvjesnih ljudi.No ipak s vremenom ,dal zbog ljudi ili nas samih smo naučili kako podvući crtu,gdje sazdati granicu i odvojiti iluziju od surove realnosti.

Međutim budući da je i sam bio poznat i vrlo cjenjen u društvu ,od samog početka sam bila svjesna rizika i težine našeg odnosa a poslije i  veze.Pa ipak nikada niti u jednom trenutku nisam razmišljala da se povučem ,da prekinem sve to što smo imali i dijelili.A  odista smo dijelili  mnogo toga.

Gotovo svaki novi dan je bio jedna nit više u toj našoj mreži ljubavi i preljube.

Sjećam se kada smo se prvi puta rastajali,poljubio me nježno u čelo i tiho šapnuo na uho:“ Sada imamo svoju  malu tajnu“!

Poslije tog  susreta i rastanaka je svakim danom bilo sve više,a tajne ..eh one su se vrtoglavom brzinom gomilale ispod tepiha kojima smo gazili .


Oprez kojeg smo na početku imali oboje  u istoj mjeri ,sve više se gubio, blijedio je  svaki put sve više, kao platno na vrelom augustovskom suncu.Ubrzo je postao svjetal ,gotovo pa potpuno proziran.Ali ni na to više nismo obraćali pažnju.Postali smo bitni jedino sebi i jedino nama,sve ostalo je bilo u nekom drugom,trećem planu.Potpuno nevažno,totalno nebitno po nas.

Suviše dugo smo živjeli pod stegom i okriljem onih pored nas ,pretjerano mnogo  pokušaja smo disali u želji da uhvatimo ritam onog s kojim živimo ali s kojim se ne razumijemo.Stoga svi kilometri neprospavanih noći koji su bili iza nas ,sva ona mimoilaženja na raskrsnicama kojima smo trebali ići skupa on sa njom

po Božijim ,ja sa njim po društvenim normama i zakonima ,bili su samo razlog više da se borimo,   da ne odustajemo.Ne sada kad smo  napokon pronašli onaj dio slagalice koji je nedostajao od samog početka i koji je činio mozaik života nepotpunim,savršeno neskladnim.

Imala sam pored sebe čovjeka za kojeg sam se sa sigurnošću mogla zakleti da ga znam od ranije,možda iz jednog od prošlih života,možda pak   iz  onih nekih davno ispričanih priča o one dvije pole duše razbacane na dvje strane svijeta što im je usud da se traže...ne znam .

Ali sve mi je bilo poznato,svaki korak,iskorak...svaka riječ,pa čak i ona neizgovorena,ona nepromišljena,svaki pogled,uključujući i onaj ukradeni,nespretni.

Osjećala sam da u svojim dlanovima ,među tankim,drhtavim  prstima imam knjigu koju ne znam kako ali ipak znam napamet.Gutala sam riječi i slova kao gladan postač,upijala sam svaku onu tačku,zarez,znak interpunkcije i sve se nekako činilo mojim,i suviše ličnim ..rekla bih.

Pozivi koji su isprva krenuli sa onim kratkim za dobro jutro i laku noć ,lagano su prerastali u one duge razgovore koji traju po par sati i više.Zapravo to shvatite tek iza pola noći ,onda kad vam utrnu obje ušne školjke i kad na njima ostane crveni krug od slušalice.Poslije kratkog vremena postaje gotovo pa nezamislivo da prođe dan a da ne provedete po par sati ćaskajući na netu i isto toliko razgovarajući telefonom.

Ispočetka sam nastojala da se držim nekako po strani,i to ne toliko zbog sebe koliko zbog njega .Čekala bih da se on prvi javi,i ne, nije to bila nikakva taktika niti strategija ženskog sumnjičavog uma,jednostavno sam izbjegavala svaku moguću situacju koja bi eventualno mogla da  dovede do nesmotrenosti ili do toga da budemo razotkriveni. 

Možda iz tog razloga sam se polako udaljavala iz svog društva,sve rjeđe sam išla na kafe sa prijateljicama ,kao razlog bih navedi obaveze na klinici, dežurstva i hrpu obaveza koje sam imala oko specijalizacije.Jedina koja je znala prave razloge i koja je bila upućena u sve bila je Amela.Od nje nikada nisam mogla sakriti niti jednu jedinu sitnicu ni promjenu raspoloženja.Znala me i previše dobro da bih ju mogla prevariti i podvaliti joj glupi izgovor.

Sa A. su se  viđanja svela na minimum.Gušilo me   njegovo prisustvo,sad više nego li ikada.Njegovi pokušaji da mi se približi i da bude duhovit

su doslovice glođali moje istrošene nerve i skijali se po napetim vijugama mozga koji je cičao i vapio za mirom.No kao i većinu stvari vezanih za mene A.to nije ni primjetio .Za njega sam bila samo trofej,orden kojim će se okititi i kojeg će s ponosom pokazati u javnosti.Uvijek je imao te vrste tripova i ambicije koje su se razlikovale u mnogo čemu od mojih.Nisam mu bila bitna ja koliko to što su mu mnogi zavidjeli na mojoj blizini.Znao je on to i vrlo dobro se nosio s tom malom prednošću u društvu, stoga u javnosti nije  ni štedio svoje riječi hvale za mene kao svoju vjernu prtnerku ,ženu vrjednu divljenja i svakog poštovanja .Međutim  kući ,unutar naših četiri zida  je bila sasvim druga slika.Bila sam kao i svaka druga žena,skupa sa svojim obavezama i dužnostima.

Ne mogu reći da mi to nije smetalo,jer odista jeste. Sputavalo me u tolikoj mjeri da

sam i sama vremenom  počela gubiti samopouzdanje ,sve odluke koje sam nekada donosila sa takvom lakoćom i čvrstoćom sada su lebdile na jednom od onih nesigurnih  trapeza  , ljuljale su se kao da su na staklenim nogama.

No  to sam kao i večinu stvari prepisivala nekim drugim faktorima.Odbijla sam da vjerujem u ono što je bilo i suviše očito,što me svo vrijemo bolo u oči.

Tek kada je Mirsad ušao u moj život shvatila sam da sam svo vrijeme tapkala u mjestu  živeći u velikoj iluziji da se zapravo krećem.

 

S njim je nekako  oživjelo sve ono davno zatrpavano u meni .Uživala sam u sitnicama,onim malim sitnim detaljima koje sam uvijek najviše voljela,a ispostavilo se i on.

U vremenu provedenom skupa s njim sam prvi put u životu shvatila da razgovarati ne znači nužno upotrebljavati riječi i slova,da se to može vjerodostojno uraditi i očima,pogledima...u onom skrivenom ritmu disanja.A mi smo disali čini mi se i suviše plitko...

 

Kako su dani odmicali  i mi smo postajali sve bliskiji,sve više i više  vremena smo provodili zajedno,toliko da je onih par sati  kada smo bili odvojeni činilo se dugo kao sama vječnost.

Popodnevne kafe poslije prvog susreta  smo zamijenili ispijanjem tople čokolade i to one bijele u Arabesci...to je bio neki naš mali ritual koji se ponavljao skoro svakoga dana.Obazrivost koja je na početku bila prisutna u velikoj dozi,lagano je opadala, tako da se za vrlo kratko vrijeme jedva mogla naći i u tragovima.

Počeli smo širiti vidike,izlaziti i na druga mjesta ,čak i na ona na kojima je postojla vrlo velika vjerovatnoća da ćemo biti viđeni.Ali o tome nismo nikada pričali.

Ne znam, možda smo tako svjesno ili nesvjesno krili od onog drugog strah koji je ipak postojao duboko u nama. Govoreći iz svog primjera nisam se  plašila sebe ovakve kakva sam bila sada,više sam se bojala one stare mene..One koja je uvijek moralisala i dizala zidove oko sebe i ljudi za koje su me vezale određene predrasude. Istina nikada nisam bila osoba koja se bavila tuđim životima,nastojala sam se baviti  jedino svojim  i što manje raspravljati s ljudima  o tomu,ali sam isto tako imala svoje mišljenje gleda nekih ključnih stvari,posebno teme odanosti i po tom pitanju sam bila  zakleta konzerva.

Čudno.. ali  tek kad se nađete u toj koži,kad se malo bolje pogledate  s druge strane zrcala i kad tomu dodate osjećanja, i činjenicu da ste pronašli osobu koju razumijete i koja vas u potpunosti razumije i podržava,tek onda vidite pravu sliku i cjenu zabluda u kojoj ste živjeli svo vrijeme.

Možda sam  se upravo iz tog razloga i udaljila od meni dragih ljudi.Nisam bila sigurna da će shvatiti ,razumjeti a po najmanje da će biti na mojoj strani i da će me podržati u mojoj odluci. Jer do juče ni sama ne bih pristala na sve to.

Tako sam ja ćutala o tome i tu temu potiskivala u one memli buđake mene,dok je on ćutao o njoj.

To mi nije smetalo, ni najmanje,čak šta više.Lakše mi je bilo živjeti sa tim neznanjem njenog imena,karaktera i mana.Jedino što sam znala i u što sam bila sasvim ubjeđena jeste činjenica da su i oni baš kao  ja i A.bili dva različita svijeta.


Upravo zbog toga sam se mnogo puta pitala kako to da ljudi obično završe sa osobama koje su sušte suprotnosti njima .I ne, ne vjerujem da je to zbog toga što kako kažu suprotnosti se privlače.Prije bih rekla da se to dešava iz nekih drugih,trećih razloga.

Na kraju svako ima svoje ,one za koje u tom momentu misli da su pravi i jedini ispravni .

Mirsad je svoje pravdao osjećajem  dužnosti  i ja sam ga potpuno razumjela.

Zapravo i sama sam bila u vezi koju su ljubav i strast već odavno  bile napustile .Jedino što je održavalo moju i A.vezu bila je samo navika i neka zajednička prošlost, koje smo se sve rjeđe sjećali.

                                                          

 

Dani su se nizali jedan za drugim,a ja i Mirsad  smo to jedva stigli i primjećivati.Bili smo i suviše zaokupljeni... Življenjem.

Uživali smo u svakom sekundu kojeg smo provodili skupa,kao da nam je poslednji ,disali smo  one  male djeliće  slobode za kojom smo grabili svom snagom i  koju smo imali jedino kad smo bili sami.


Možda smo samo bježali od stvarnosti,ali bio je to vraški odličan bijeg.


Onaj od kojeg osjetite lagani treptaj duše,od kog vam tijelom u samo jednom sekundu prodefiluje tisuće i tisuće vojski žmaraca.Kada hodate zapravo imate osjećaj da lebdite,da ne dotičete tlo već da u najmanju ruku hodate po vodi.

Sve što ste do tad znali ili bar  mislili da razumijete postaje tako minijaturno i ništavno u odnosu na ljubav koja tuče svakim vašim damorom,koja ispunjava  svaki pa i onaj najmanji kapilar u oku,prožima najtanju nit srčnog mišića.Učini vam se da ste pronikli u tajne života zapravo tek onda kada ste osjetili njegov znojni dlan nevješto zapleten u vaše tanke prste.

Život vam napokon dobiva dugo željeni smisao.

 

Ubrzo su svi počeli da primjećuju moje promjene raspoloženja.Nastojala sam da budem ista ona Minka ,ozbiljna,rezervisana i po malo na distanci...no osmjeh i onaj svjetlucavi pogled i žar u zjenicama me odavao.Ljudi su postali sumnjičavi ,ali ne i A.

On  i dalje ništa nije primjećivao, rekla bih da je bio  i suviše  zaokupljen poslom,novim projektima  i svojim marširanjem naprijed.To mi je donekle i odgovaralo, jer svako od nas je imao svoj svijet i  svoj lični  kutak u kojem se osjećao bezbjedno i ispunjeno.No ipak  tim smo   da li svjesno ili nesvjesno davali  jedno drugom dovoljno prostora i vremena da odlučimo šta dalje.A. je je kao i u svemu računao na onaj po njemu ključni faktor za sve ..Pravi trenutak.Stoga je mislio da će vrijeme koje smo proveli zajedno i sve  prepreke  koje smo imali i koje smo kako tako  savladali biti  na njegovoj strani..Možda se to pokazalo kao uspješna strategija u svijetu biznisa,no kada se radi o osjećanjima tu sva pravila padaju u vodu.Zapravo tu važi ono jedino po meni bitno ...Pravilo da pravila nema.


Za mene je sve bilo kristalno jasno.Mjesta za sumnju i kolebanje pa makar i ono najmanje nije bilo ni koliko jednu jedinu mrvicu.Sve one slabosti,neodlučnosti ,strahove i strepnje odbacila sam bez imalo dvojbe.Dovoljno dugo ,pa i previše vremena sam brinula za druge ,za njihove potrebe i osjećaje, sada je konačno došao red da mislim na sebe.Da za promjenu sebi budem najvažnija i na mjestu broj jedan, i slobodno mogu reći da poprvi puta u životu nisam razmišljala o tome šta će reći drugi,kako će gledati na sve to skupa.

Imala sam M.pored sebe ,njegovu ljubav i bezuvjetnu podršku,sve drugo mi je bilo totalno nebitno i nevažno .

 

I konačno ,poslije skoro sedam mjeseci tajnih viđanja,godina i godina razgovora , nakon stoljeća vođenja  i davanja ljubavi odlučili smo se za  onaj poslednji ,odlučujući korak.

 

Bijeg

 

Taj korak za kojeg smo znali da će odjeknuti poput explozije.

 

Odlučili smo da to bude u petak naveče.Mjesto sastanka bio je stari tunel na Bistriku.

To je bila još jedna naša mala igra od koje je čini mi se sve i krenulo.

Zapravo kada smo se upoznali i kada smo prvi put razgovarali na chatu poslala sam mu  jedan svoj  mali tekst .Bilo je to pismo koje sam posvetila A. na našu drugu godišnjicu.Onu koju smo što iz hirova ,što iz mimoilaženja  slavili i dočekivali svako na svoj način .

 

U jednom dijelu teksta pisalo je citiram:

 

Večeras tačno u ponoć uzmi sjenku za ruku i mjesto mene s njom odpleši onu našu..ma ti znaš koju!

 Podigni čašu visoko iznad glave i s društvom nazdravi u naše ime,ali tiho, u sebi..neka niko ne zna da još uvijek nazdravljaš za nas.

Progutaj onaj gutljaj gorčine i samobola i uz poslednje taktove onih pokidanih žica na gitari zaželi nam sreću,... A onda baci samo jedan mali pogled na grad,dolje niz Bistrik,pogledaj svijetla što trepere u daljini i zamisli ova dva oka,ove dvije pokisle krjesnice u vreloj junskoj noći što lutajuć izgubljene traže jedno jedno davno zaboravljeno juče  

Udahni miris lipe što se kao onda alejom širi i mjesto onih mojih drhtavih prstiju stisni hladnu čašu do vrha napunjenu likerom zvanim bolje sutra... „

Poslije ovog pročitanog pisma , nekih petnaest minuta na monitoru se nije pojavilo niti jedno jedino slovo a onda je iskočila  rečenica

 „ Imam jednu ludu ideju..,.Hajde kada se budemo upoznavali da to bude na Bistriku , na mjestu gdje je satri tunel , nek bude tačno u  onom periodu kad Mjesec pojede Sunce“.Možda će tamo biti još tisuću žena,ali ja ću te prepoznati, i to znaš kako? Imaćeš najljepši osmjeh na licu i bisernu naušnicu ,i to samo jednu  udjenutu u desno uho.

Bila sam iznenađena  i zatečena  tom rečenicom.Prvo što nisam očekivala a ponajmanje planirala ikakvo viđanje ,a zatim način na koji mi je to saopštio, ta slika savršenog susreta koju je imao u svojoj glavi.Ostala sam da ćutim sa poluotvorenim ustima neko vrijeme , a onda sam samo otipkala „Pristajem,.nek bude tako“

U tom trenutku sam znala da sam našla luđaka smjelog da sanja , čak i one najluđe sne.Konačno sam upoznala svoje drugo JA, ono koje je bilo  izgubljeno cijeli život i  lutalo tražeć ono svoje prvo .

Tako da je ta odluka o mjestu bijega bila neki naš nastavak ludosti.Započeti novi život na mjestu svih  naših početaka.

Iako sam se noć prije toga trebala naći s A. i sve karte baciti na stol ,bila sam čudnovato spokojna.Gotovo toliko da me pomalo plašio taj mir i lakoća s kojom sam disala.

Sjedili smo svako na svojoj strani trosjeda.Pričao je o nekom novom projektu i izlagao ideje o proširenju kompanije.Pustila sam ga da završi jer uprkos svemu poštovala sam njegov rad i radovala sam se svakom njegovom uspjehu,možda čak i više nego li svojim.

A onda sam ustala ,stala ispred njega i rekla ..Od srca ti želim da uspiješ  u tome,znam koliko to želiš i koliko ti znači sve to,no ovaj put ćeš morati ići sam i bez mene .

Trznuo se ,a trag zaprepaštenosti ostao je još neko vrjeme na licu.Slično onome kad vas neko dobro ošamari pa vam još par sati poslije toga stoje prsti kao podsjetnik tog nemilog događaja.

Stajala sam i dalje mirno  ispred njega   i mogu se zakleti da mi ni jedan mišić nije zaigrao.

 

Razgovor je dalje tekao uobičajenim tokom.Prebacivanje krivice koje se kao ping pong loptica odbijalo o zidove i povrjeđene ponose.Tada mi je bilo jasno  bez  ikakve sumnje da rastanak izvlači ono najgore iz čovjeka. 

Ali nije me zaboljela niti jedna njegova uvreda,naprotiv ..pustila sam ga da kaže sve što misli i osjeća u tom trenutku,ionako mi je bilo svejedno ,njegove riječi me se nisu doticale,uspjevale su pogoditi tek prazan prostor oko mene i narušiti onu tišinu koja nas je poslednju godinu dana glođala i upijala u sebe.Tako da je sada ,na kraju ,jedva ostao i kostur od nas prijašnjih.

Ironično optuživao me da sam slaba i da nikada u životu neću biti u stanju uraditi nešto za sebe i svoj život. Ne bez njega

 

 

Odćutala sam i to,nisam mu  htjela kvariti trijumf, trenutak kad sam sebe kruniše u kralja požrtvovanosti,princa razumijevanja i vjernog slugu ljubavi.Nije bilo potrebe za tim jer ionako sam znala da će sutra progutati svaku svoju riječ i   ugristi  se za jezik.

Otišao je a s njim su otišli i svi moji nemiri.Osjećala sam kako mi je u trenu kad je zalupio vrata pao kamen sa srca.Konačno nakon dugog nizala  godina ponovo sam udahnula zrak punim plućima.Bila sam slobodna, da volim ,ponovo da živim.

Tu noć niočem  nisam razmišljla ,misli su mi bile potpuno bijele i prazne.Zaspala sam spokojno poput djeteta,sa onim blagim osmjehom na licu koji je razvlačio usne u svršene figure.


Jutarnja zbrka na poslu,bezbroj nekih poziva  i priprema za „godišnji „oduzele su mi veći dio dana.Sve mi je na neki način bilo u magli,i teško da se ičega mogu prisjetiti. Ali jednog detalja se posebno sjećam...sjećam  se da sam pacijente  primala s posebnom pažnjom,slušala sam ih i uspustavljala dijagnoze kao da mi je to zadnji put, kao da više nikada neću imati priliku za to.

Tako sam se i s kolegama pozdravljala.Znala sam da je ovo zadnji put da me vide takvom kakva sam bila,jer mnogi od njih će već koliko sutra imati svoje neko novo mišljenje i gledati me nekim drugim očima.Gurat će se po hodnicima i ko kojekakvi poštari raznositi me po uglancanim ordinacijama...Cijeli moj život sutra  će progutati dim par kutija cigareta sočno zaliven  svježim tračem  sa  nekoliko  šoljica kafe  između pauza...

Nisam ni trepnula kako treba čini mi se a Sunce je  već bilo na zadnjoj trećini neba.Spremala sam se lagano  vidno vodeći računa o svakom, pa i najmanjem detalju.I sve mi je ličilo na pripremu nekog drevnog ritula.

Crna,uska haljina ispod koljena sa velikim izrezom na leđima bila je savršen kalup za usplahireno tijelo.Svileno platno se lagano pripijalo  uz grudi i bokove  jasno ocrtavajuć svaku konturu i liniju .Svećan  i pomalo smjeliji  izgled davale su crvene potpetice .Bile su savršena spona za izdužene,izvajane ženske listove.

Razbarušena kosa stidno je padala na ramena i prekrivala tek polovicu golih leđa.Pomalo divlja i nekroćena oprezno je hvatala sve snove u zapetljane vlasi.Da se nađu u klopci,za svaki slučaj.Šminka blagih tonova,naglašavala je uglove zelenih očiju i isticala svježinu na tamnoputom licu.

Još samo kap parfema iza obje ušne resice,   dvije po na osob za svaki ručni zglob  i to je bilo dovoljno, tek toliko da blago  naglase sexualnost i  probude čula.

Sjela sam u taxi i otišla na Bistrik.Ne sjećam se ničega,niti jednog jedinog semafora,znaka,ne znam ni kojim smo ulicama išli...jednostavno cijeli put mi je nestao u magli,kao da sam ga prespavala.

Izašla sam  i pogledala u nebo.Sunce je bilo već  posve zašlo .Svega par koraka me djelilo od tunela  a ipak mi se učinilo kao da je kilometar  ispred mene za preći .Priznaću da su mi koljena pomalo  klecala dok su slala komande stopalima što su  kao dvije sante leda  klizile  po asfaltu.Noć je bila topla ali  neki hladni osjećaj  jeze ipak  je obavijao cijelo tijelo .Da li zbog straha, neizvjesnosti ili nečeg trećeg ,ne znam ali imala sam osjećaj da drhtim  kao list na jesenjem vjetru...trebalo je samo  sačekati lagani pir da dođe i da me otkine,da me  vjetar odnese ko zna kamo ,na ko zna čiji prag...

Tupi zvuk tišine u koji sam bila umotana  jedino je narušavao topot mojih potpetica što su kuckale u polumraku pokušavajuć uhvatit neki pravac .Sve se kretalo oko mene.Imala sam taj  čudni osjećaj da se čak i oni  mahovinom obrasli zidovi tunela cjede niz čelične rešetke i ko virom upijeni nestaju u betonskim cjevima ispod ostataka  mene .

Došla sam negdje na  pola tunela i stala.Naprijed je sve bilo mutno i tajnovito,natrag pak nemoguće.Ništa više nisam vidjela jasno do odraza svoje siluete  i kapljice znoja što je lagano klizila niz grudi. Na trenutak sam  ju pokušala    upratiti krajičkom oka ,no njen tok se već  izgubio u dekolteu.

Slike su se redale pred očima jedne za drugim a ja i ne znam koliko dugo sam  stajala i žonglirala tu na granici. Činilo mi se  tek kao  trenutak zarobljen u cijelom jednom stoljeću ,onaj koji sam čekala da prekinu žustri muški koraci koji su bili sve bliži i lakši.Gotovo pa bestežinski.

Prednula sam se,kao iz nekog dubokog sna,  i u isti čas  okrenula natrag.Mirsad je stajao  tik ispred mene.

Crnoputi, garavi moj Arapin ...tako sam ga zvala

Savršeno nasmijan i vidno nestrpljiv pružao je ruke naspram mojih.Ispružila sam dlanove i čvrsto ga stegla .Neki ogroman teret u trenutku  je spao s mojih pleća.Sve slike koje su se do malo čas  motale pred mojim očima, raspršile su se u tom  toplom zagrljaju .Cijeli svijet je bio oko nas , a mi,mi  smo  imali  svoj mali .Tu u odrazu onog drugog.

Jesi li spreman?

Ko njemački oficir pred Poljskom 1942.

Nasmijala sam se......

Ali ti nisi ,fali ti nešto,jedna sitnica ipak nedostaje ...

Pogledala  sam ga zagonetno podižuć obrvu ...

Iz džepa je vadio nešto,malenu kutijicu ukrašenu crvenom mašnicom.

Ovo će te učiniti potpunom i najljepšom ženom na svijetu.

I dalje sam u nedoumici gledala u taj mali paketić dok je odmotavao svilenu trakicu ...

Biserna naušnica

Ti...ti  se sjećaš ?

Ne , ja te volim bleso moja !

Da vam opišem kako sam se osjećala u tom momentu...

Ne mogu,ne znam...jednostavno do dan danas nisam pronašla prave riječi koje bi opisale sve  moje osjećaje tada.

Suze,smjeh sve se smjenjivalo naizmjenično dok sam ga stezala nejakim,tankim ženskim rukama i luđački ljubila.

.

Imala sam ispred sebe čovjeka koji je bio spreman sve riskirati i ostaviti zbog mene.Nekoga kome nisu bile važne društvene norme već ja.Ovakva kakva jesam,pomalo luckasta,divljački impulsivna, plačljiva, vječito naivna i iskrena  do srži.

Po prvi puta u životu neko me volio zbog toga kakva jesam,a ne zbog  toga što jesam.

Uzeo me u naručje i kao dijete na vrtešci okretao,iznova i iznova ljubeć vrele obraze.

Vrištala sam,smijala se dok je eho sreće probijao zvučne zidove i rušio strahove kao kartonske nebodere.

Vrtila sam se oko njega kao Zemlja, žedna topline, oko svog Sunce,oko svoje ose.Znala sam da uz ovog čovjeka mog biti sve što poželim u datom trenutku i to sam i bila.Bez imalo straha,bez ijedne trunke sumnje da ću narušiti sliku zrele žene o sebi.

Negdje u daljini ,dolje ispod nas treperila su svjetla grada krijući  nemire i snove koji su nespokojno lebdili iznad krovova i čekali svoje trenutke,neke svoje noći da budu odsanjani,doživljeni.

Pogledali smo se i zakoračili naš prvi zajednički korak .Iza nas je kao svjedok  ostala samo jedna topla ljetna noć i  trag od dva para stopala.Ko zna, možda jednog dana i drugi budu utirali slične   puteve ovim  pod  istim zvjezdanim nebom...

-------------------------------------------------------------------------------------

Imati čovjeka pored sebe koji je samo zbog vas bio i ostao spreman baciti sve svoje snove i dotadašnji život u vjetar,je nešto što nema cijenu .Nešto što smo rijetki sretnici mogu doživjeti.

Ja se  s pravom smatram jednom od tih rijetkih.

I ako me pitate da li je bilo vrijedno rizika,da li je vrjedilo čekanja.

Bez imalo razmišljanja kažem jeste!

Jer samo jednom u životu vam se pruži prilika za sreću .Na vama je da je prigrlite ili da joj okrenete leđa.

 

Možda je potrebno malo hrabrosti ,ali na kraju zar nisu najhrabriji upravo oni koji se odvaže i učine ludosti koje ih čine srećnim.

Mi svoju upravo živimo.

dijetenoci
<< 02/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
168456

Powered by Blogger.ba