dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

28.02.2009.

crtice i sjećanja...

Prelazim ti preko tijela,nježno i gotovo pa trapavo,
spuštam umorne kapke na oči ko pokisle vizire..
znam tako ću bolje upiti miris tvoje kože
i urezati u pamćenje svaki prevoj
i konturu tvog tijela.
tako ću bolje prepoznati svaki mladež i ožiljak
što se urezao duboko u dušu
i bolje upamtiti svaki ton i uzdisaj što se iz grudi otme.

Tako ću te vjerodostojnije upiti u sebe!

27.02.2009.

SJENKA

Zbog svega što smo najlepše htjeli
hoću da uz mene noćas kreneš.

Ma bili svjetovi crni,
ili bjeli,
ma bili putevi hladni,
ili vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da drziš moju ruku,
da se ne bojiš vjetra
i mraka,
uspravna i kad kiše tuku,
jednako krhka,
jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol
i smjeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom
ispod crnog neba
pronađeš hljeba komadić bjeli,
pronađeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.

Ili crkneš,
ako crći treba
zbog svega što smo najljepše htjeli.

Miroslav Antić
26.02.2009.

...

Okrzni me dodirom,onako sasvim slućajno
zagrebi po koži i iscrtaj mapu sa svim mogućim i znanim putokazima
utrljaj miris svog tijela i muškosti zrele
u svaku poru moje prozirne,prefinjene ženkosti
i kao da je prvi put ,poduči me kako da ti se bez imalo opiranja predam.
Cijela!

25.02.2009.

ŽELJE

Postalja još uvijek topla i natopljena mirisom tvog tijela,
boje kojima sinoć  slikah po grudima još uvijek rastopljene stoje...
pa i danas poželim da uzmem kist
i da onako bez ikakvog reda pustim ruke  da šaraju po platnu...
da opet umočim prste u med i kao sinoć pređem ti po bedrima uzavrelim od želja...

24.02.2009.

ŽIVOT JE LIJEP

Danas sam opet u onom nekom lepršavom raspoloženju,
crvena haljina od sinoć još uvjek je pripijena uz tijelo
i iskrena da budem i ne skida mi se...
sviđam se samoj sebi ovakva.

Slatkast miris voćnog čaja
i miris istopljene svijeće od vanilije još uvjek
ispunjavaju prostor sobe i ulijevaju
boje onim sjenama što još od sinoć plešu zanosni tango po zidovima.

Stopala su još uvjek vrela ,
dok oblačim sandale i vježbam neke nove pokrete,
a na koži tvoji ugrizi i dodiri pričaju opet svoju priču
iscrtavajuć jasne konture i otiske tvojih jagodica

Život je lijep
neprestano ponavljam dok širom otvaram prozore duše
i puštam sunce da me miluje po vratu,
baš na onom mjestu gdje si me sinoć ljubio
i tražio damar života.

23.02.2009.

MOŽDA

Dovuci jednostavne riječi
pred moja vrela stopala
i natjeraj  me da klečim.
Da im se divim i slavim ih.
Možda tada odrastem.

Možda se ipak
i usudim
da ti jednog dana kažem previše (ili sve).
Pustim vino sa usana da poteče
i krvavo crevenu haljinu
obučem za izlazak.
Do tad ću pričati sa jastukom.
Ti ne spavaš na njemu.

Nema te ni danas.
i trešnje u grudima su sve zgaženije.
Otrgo si mi misli od mene same
pa ne znam gdje su otišle.
Ali znam da ih niko ne čeka.
A moglo je jednostavnije.

Noći su prekratke za one koji umiju  da sanjaju.
A snovi su nekad toliko stvarni da ostaju urezani u kožu.
Mirišete poslije  na njih, nosite ih uvjek sa sobom kao drag privjesak
Nekad se i ne mora buditi.
Dok god imate saputnika.

23.02.2009.

SAN

Dogodi se, ne tako rijetko, da te sanjam .
Uglavnom to budu oni snovi puni nježnosti i topline,nalik scenama  u nekim starim romantičnim filmovima..pa nakon nekoliko takvih iluzija zaredom poželim da se nikada ne probudim i da cijeli život provedem sanjajuć .Ali bilo kako bilo,jutra ipak dolaze i u njima ja ne vidim ništa do odraz svog lika u pomalo zamrljanom ogledalu preko puta kreveta. Jer ti obično nestaneš u neko gluho doba noći i kao dijete posramljeno se iskradeš,onako tiho i nećujno ,na prstima..ovijen nekim ,samo tebi znanim, plaštom i onim osmjehom pomalo zbunjenim,ali ne i suviše.
I tako u nedogled se vrtimo ja i ti,kao na ringišpilu ,na onoj vrteški što smo kao djeca zurili u čudu u nju i molli za još jedan krug..Ni danas se ništa nije promjenilo,.još uvjek zurimo u to čudo i  molimo  anđele i đavole za još jednu noć,još poneki dodir i nedosanjan san. I živimo, snijemo...

I sinoć sam te sanjala..bio je to jedan od onih preslikanih snova...kao da je sva bol svijeta uzela kist i stavila ga u ruke tuge da riše po platnu i da slika gubitke i poraze,suze i strah i na koncu da sve uokviri u ram   smrt.

O, Bože...zar toliko sam bila spremna dati za tebe, zar je moguće da sam na tereziju bila u stanju položiti svoj  život i zamoliti za tvoj?

Zar je moguće da sam zbog tebe bila spremna dušu u mihrabu ostaviti i Boga zamoliti da je uzme mjesto tvoje..samo da mi ti poživiš i da budeš srećan...

Zar te toliko volim?

(Molim dragog Allaha da nam svima u duše ulije tako potreban mir, da usliši sve naše dove , da nam olakša bol u trenutku gubitka i da nam svima da sabur.)

"Moj Bože,poživi me sve dotle dok je  život dobar za mene, a usmrti me kad mi smrt bude bolja!"

Amin!

22.02.2009.

NE PITAJ ME

 

Ne pitaj me zašto  mirišem na nedozrelo voće

i što još uvijek  niz grudi mi se cjede zgnječene trešnje

što ubrasmo nekada davno na poljima nevinosti.


 

Ne pitaj  me ni što ti poljupce kradem

i usne grickam kao kupine tek zarudjele

trnovite i divlje.

 

Ni to što još uvjek prizivam kiše,

i što se trudim ispod duge preći ,me ne pitaj


To ja samo pokušavam probuditi zaspalu djevojčicu u sebi

i pronaći izgubljenog dječaka u tebi.

 

22.02.2009.

....

U NIRVANI,U PRAZNINI BEZ KRAJA I KONCA , SRELI SMO  SE KO DVA ZABLUDJELA ZVUKA!

A pogledaj gdje smo sad...

21.02.2009.

LJUBAV

Ako je ljubav samo jedan treptaj u beskraju

usuli san u beskonacnosti ,

tek poneki damar zalutali u tijelu,

zasto se ko utopljenici borimo

da produzimo treptaj,

da usnimo jos jedan nedosanjan san?

reci cu ti ....

zato sto bez tog damara i zara u grudima

mi i nismo nista drugo do biljke koje samo vegetiraju.

20.02.2009.

Odlučnost

Teško je dok se ne odlučiš,tada sve prepreke izgledaju neprelazne,sve teškoće nesavladive.Ali kada se otkineš od sebe  neodlučnog,kad pobijediš svoju neodlučnost,otvore se pred tobom neslućeni putevi i svijet više nije tako skučen,ni pun smetnji.

Samo duboko udahni,zažmiri i učini taj korak,onako kao što si prvi puta kročio na tlo, baš onako kao što ti je stopalo prvi put dotaklo zemlju.
Ostavi te strahove u onim ulicama slijepim kojima si tako dugo tumarao u potrazi zamnom, i bez ikakvog tereta na leđima i prsima,meni u zagrljaj pohiti.

Ako se malo bolje potrudiš...vidjećeš me kako stojim na dnu ulice i širom otvorenih ruku te čekam..Samo se oslobodi i kreni, ostalo ti je svega nekoliko koraka za preći...

19.02.2009.

...

A ja bih večeras tako rado pustila želje da me vode
i ko nekad bosa trčala po snijegu!

19.02.2009.

RUŽO MOJA

Ružo moja samo rijetki u istim halovima liježu i ustaju,
a ja sam jedna od tih što im to ko u inat za rukom polazi.

I ne srdi se na me ružo moja
pa nisam li te ja suzom zalijevala i vrelim uzdahom ,od prvih mrazeva, štitila
dok je kluhko duše  za đulbe šećerom sa usana njegovih vapilo.

Ružo moja,nisam li ja ona što ti očuva nevinost pupova i miris latica?
zato ne povijaj grane  kad  njedra rumen laticama okitim
i pred njeg sva u svili izađem
da mu šerbe kroz ibrik želja svojih sipam.

Ružo moja ...
šuplji su pehari iz kojeg se vino toči
dokle god ne gledam u njegove modre oči

Ne srdi se na me ružo moja..
kad dobro znaš da je on sve što imam

16.02.2009.

..

ne sjećam se kada sam ovako bila mirnija i spokojnija
i baš mi godi :))

15.02.2009.

BEZ TEBE NEMAM JA NI SEBE

Ti znaš da samo tebe imam i
 da sam ko siroče za te tvoje skute srasla.
Moji korijeni  duboko na tvom tlu leže ukopani
pa plodovi mojih nadanja i nisu ništa drugo
do sočne stabiljke tvojih želja što im sokovi
kao bujica plave nanose humke na kojoj iznikoh.

Nemam ja drugog sunca sem onog
što me obasja  zjenicom tvog modrog oka,
zato ne diži dlanove nebu i ne kradi mi toplinu
što mi život daje kad znaš da ja ni život
nemam do onog što na tvojim njedrima tuče i udara.

Ama bez tebbe ja nemam ni sebe.

14.02.2009.

...

ja znam da sam ti bliza srcu danas

nego sto ces ti ikada biti dalji mome.

13.02.2009.

TREŠNJE (X IV dio)

Znao je on sve moje slabosti, i uvjek je vješto znao doprijeti do mene.
Bojala sam da je tako i ovoga puta.I da samo pokušava da me smiri, utješi..ali i da mi ulije onu trunku nade.A ja je nisam trebala,nisam htjela da živim od lažnih nada i truhlih obećanja.

Ahmo nema potrebe za tim,nema tako mi Allaha.
To što ja tebe volim ne mora značiti da i ti moraš voljeti mene.Ljubav se desi,osjeti se..a ne tjeraš se na silu da nekoga voliš samo zato što ti je drag.
Razumijem sve,u redu je..odrasle smo osobe.Nisi morao bježati,izmišljati kojekakve razloge da bi pobjegao od mene.
Mogli smo lijepo sjesti i porazgovarati a ne ovako da ja tebe tražim u gluho doba noći i da te hvatam na prepade da bih dobila objašnjenje.

Sve si pogrešno protumačila..ne trči pred rudu ženska glavo.
Odakle ti znaš kakvi su moji osjećaji i šta ja mislim

.U pravu si ne znam,ali ja samo kažem ono što osjećam..a već duže vrijeme ti si odsutan i dalek,udaljuješ se od mene i povlačiš u sebe.
I mene sve to boli,boli me kad te vidim takvog,kad samnom ne djeliš  taj teret što ti leži na duši,pa ona eto cvili u tebi .Ja sam tu uvjek bila i još uvjek sam.Nije samo ljubav Ahmo kad se smijemo,ljubav je to i kad imaš nekog pored sebe kad plačeš i kad si tužan.A ti si mene odgurnuo od  sebe,bacio me u ćošak kao neki stari iskorišteni predmet.
Ja sam Ahmo insan a ne stvar ,ne lutka kojom se ti poigraš i tako kad ti prestane biti interesantna baciš je.
Ne ide to tako dragi moj.Ne živi se tako.I čudno je to što ja kao mlađa dajem tebi devet godina starijem savjete.

U pravu si Minka,ja ni sam ne znam šta osjećam i šta hoću.Sve mi je zbrkano i nejasno.Ja prvo moram pronaći sebe pa tek onda kenuti razmišljati dalje .
Oprosti mi tako ti Allaha..oprosti mi!
Šta da ti oprostim, najljepše dane u mom životu? Ljubav, ove osjećaje koje si probudio u meni?
Osmjeh,radost?
Šta od sega ovoga?

Nemam ja tebi šta da oprostim,ali zato ćemo se mi sada oprostiti.
Prišla sam mu i poljubila ga,nekako smotono i nevješto..gotovo kao prvi puta.Željela sam da po poslednji put osjetim slast onih usana i miris onih garavih obraza.

Mirisao je na nešto toplo,slatko..mirisao je na Trešnje.

Okrenula sam se i izašla.Neki teret je spao s mene, koraci su bili lakši i disala sam nekako slobodnije, ali su zato suze kao bujica tekle.Marširale su niz obraze kao vojnici u maršu, hrabro i na juriš.

To je bioposlednji put da sam vidjela Ahmu...poslije te noći dolazio je kod daiđe još par puta,ali ja bih se uvjek skloni,nisam htjela da ga vidim i da pokleknem opet.Morala sam ga odbolovati,onako u tišini i sama..tačno onako kako sam ga i zavoljela.

Ahmo je otišao u Libiju kod oca.Svi su se iznenadili kad je otišao bez pozdrava i nestao u noći.Mehmed se zezao da je otišao u svoje Arape i da je on ovdje zalutao i da nikad nije ni pripadao ovom podneblju.


Ne znam kakav je danas, ja ga se sjećam po ljepoti i po onim garavim očima...
Ja ga i danas osjetim kao svog Ahmu , čovjeka s mirisom trešanja na obrazima.

( KRAJ)

12.02.2009.

TREŠNJE (X III dio)

Sjeo je na kraj sečije ,gledao u pod i nerevozno pucketao prstima.
Prestani to da radiš, i pogledaj me u oči Ahmo.Ne ponašaj se tako nerevozno ko djete na tuti,ne priliči ti.
Ja sam mislila da si ti zreo čovjek,koji zna šta hoće od sebe i od svog života,bar si tako se predstavljao.Nemoj da mislim da je sve ono što smo imali i što smo prošli bila samo dobra gluma.Jer ma koliko da si dobar glumac neke stvari i neki osjećaji se ne mogu odglumiti.

I dalje je šutio i gledao ispred sebe,zarivajuč zube u krave usne.Kao da je tražio prave riječi što su negdje duboku u njemu zapele..pa su mu došle na vrh jezika,ali dalje nisu mogle,nisu znale.

Ustao je i prišao prozoru na kome je inje šaralo neku svoju priču,neke svoje slike.
Pripalio je cigaru a onda duboko uzadnuo.Taj njegov uzdah me probo do kosti, kao da mi je zario oštricu noža u samo srce.Gledao je negdje u daljinu, pogled mu je lutao nekim drumovima pustim,šumama nekim dalekim mračnim.Bio je fizički tu samnom,ali u mislima ko zna gdje i ko zna s kim.

Ahmo molim te pogledaj me i reci mi nešto,Mislim da sam bar to zaslužila.Nikada ništa nisam tražila od tebe ali sad traim da skupiš snage,hrabrosti ili čega već  i da me pogledaš u oči.
Jesil u stanju to ?

Okrenuo se i pogledao me.U kraju oka blještala je suza,bistra i teška..ona prava muška.

Minka ovo ovako više ne ide.
Nije do tebe,nije do mene...predao sam papire i idem u Libiju kod oca.Nisam ti htio ništa ranije govoriti,jer ništa nije bilo sigurno,ali isto tako  nisam ti ni htio rušiti snove jer vidim koliko se trudiš i koliko ti je stalo.Jednostavno nisam znao kako da ti kažem a da te ne povrijedim.Zato sam ovakav odsutan i zamišljen.Pitam se da li je to ispravna odluka?
Nikom još ništa nisam rekao,čak ni Mehmed ne zna ništa.

U meni nije bilo ničega,ni misli ni osjećanja...samo neko čudno zujanje u ušima,dok su se zidovi okretali i pod izmicao ispod nogu.
Srušila sam se na sečiju blijeda ko duh iz horor filova.
Potrčao je prema meni i uzeo me za ruku.
Pusti me , ne diraj me,,,,ne dotiči me.Odakle ti pravo Ahmo da mi to prešutiš?
Odakle ti pravo da se tako igraš mojim osjećanjima i mojom ljubavlju?
Jel ti misliš da sam ja srce našla na putu i da ga poklanjam drugima tek tako?
Zar ti misliš da sam ja tolika glupača?
Ispadala su pitanja iz mene ko iz rukavice dok sa sve više podizala glas i počela da se derem,da urlam po kući.

Ne Ahmo,nisam.Izvini što ću te razočarati..al ja nisam ta za koju si me smatrao.
Mlada jesam ali ne i glupa i naivna.

Čekaj da ti objasnim.vikao je pokušavajuć da me uhvati za ruku dok sam nerevozno hodala po sobi.Da ti kažem zbog čega i šta je glavni razlog...smiri se za Boga milog.

Tresla sam se ko prut , ruke su bile led ledeni..sve je zamrlo u meni iako sam u dubini ključala od huje i bjesa.

Ti znaš da ja nisam ravnodušan prema tebi i da sam i sam zbog tebe činio najveće ludosti.Izdao sam svog najboljeg druga,tvog daiđu, jer sam mu dolazio u kuću i licemjerno pričao o moralu dok sam tebe krišom gledao i srce ti krao.
Iznevjerio sam povjerenje tvojih, udario im na obraz..a sve to zarad naše ljubavi.
Nije mi žao niti jedne sekunde i sve bih opet isto uradio.
Ali moramo malo ozbiljnije početi razmišljati., a ako ćemo to onda moram ja krenuti od nule,moram ja sam sa sobom rješiti svoje probleme i stati na svoje noge.
Jer ovako živim od oca i njegove pomoći.... ne mogu tako cijeli život.
Moram se osamostaliti,početi sam svoj hljeb zarađivati.Da bih mogao živjeti svoj život, za tebe stvoriti neke bolje uslove za život.Tebi pružiti najbolje što mogu,jer ti ti  i zaslužuješ samo najbollje.

( TO BE CONTINUED)

12.02.2009.

TREŠNJE (XII dio)

Ponoć bijaše već odavno prošla, i kazaljke na satu su se lijeno i čini mi se nikad glasnije kretale.Pa ne znam da li zbog nerevoze,one tišine gluhog doba noći  ili pak iz onog straha što je čučao u meni ,sve se u meni ljuljalo,okretalo.

Lagano na prstima,i ne dotičući pod izašla sam u hodnik.Svi su spavali,u cijeloj kući nije se čula ni mušica..samo su kazaljke i dalje lupale  i kao da su na svoj način upozoravale staru majku.
Oprezno ,kao mačka kretala sam se u polumraku po kući,tek bi s nekim korakom zaškripi pokoja daska trošnog poda i tad bi mi se sledi krv u žilama,čini mi se sce bi mi stani na tren....
Ali ja sam naumila učiniti ludost,izaći i potražiti Ahmu i čini mi se da me te noći,tog trenutka ništa ne bi moglo spriječiti.Usijana glava je srljala samo naprijed , pa taman i kroz zid..ali sam se morala vidjeti s njim.

Izašla sam u noć,drvene noge su klecale poda mnom.Ledena jeza je kolala žilama,i umor,kajanje,srdžba,strah...skupilo se sve u meni ludo i nemoćno pretvorilo u mutljag u kome se svijest gušila.

Tamo s one strane,preko potoka  čuo se lavež pasa,sva sam drhtala i ledila se,ali nisam posustajala.Ne sada kada sam bila na pola puta i haman na pragu Ahminog mutvaka.Već se polahko počelo nazirati svjetlo što je drhtalo kroz noć,kao svijeća na blagom povjetarcu.
koraci su postajali sve odvažniji,sve čvršći, i odlučniji...tako da sam onih zadnjih nekoliko stopa čini mi se preletila.

Stala sam pred vrata, duboko udahnula i pokucala.Prvi put tiho,gotovo nečujno..a zatim jače, sigurnije.

Iza vrata su se čuli koraci,brzi ali u isto vrijeme i tromi.Ali po težini koraka osjetila sam da su muški.
Bez pitanja ko je ,škljocnuo je ključ u bravi i predamnom se ukazao Ahmo.

Nikada neću zaboraviti izraz njegovog lica kada me ugledao.
Problijedio je u trenu, u njemu se zaledila i posljednja kap krvi.Onako ukočenog pogledao buljio je u meni i u nevjerici kroz zube jedva procjedio:

"Odakle ti ovdje,šta se desilo?"

Desio si se ti Ahmo,eto šta se desilo,rekla sam pomičući njegovu ruku naslonjenu na štok vrata i bez oklijevanja ušla unutra.
On je stojao na vratima i još uvjek nije mogao da dođe sebi.
Zatvori vtrata,hladno je..rekla sam nekako ljutito i uđi unutra treba da pričamo.
Instiktivno se okrenuo i samo rukom klepio vrata.Bio je crven u licu..takav je uvjek bio kad se iznervira i kad je ljut.
Dobro je što je ljut ..pomislih u sebi..ovako će mi bar reći sve što mu leži na srcu i jeziku.Sve ono što već neko vrijeme vješto izbjegava.


( TO BE CONTINUED)

11.02.2009.

BEZ TRUNKE SRAMA

Da  me poljubiš pa ostaviš, to možeš
kao starah u kostma, čuvam te
 ionako uzmeš moje sve kad hoćeš
i u trenu iz mog svijeta nestaneš.

Ti u mene, ti u mene
kad lažeš kuneš se, bez trunke sama
Ti na mene,ti na mene
kladi se kad jednom ostaneš sama.

Da mi otrov udahneš ko zrak,to umiješ
svaki put kad te preživim ,jači sam
a kad tuga naspe kap u čaše pune
neizlječivo sa tobom nastavljam.

Ti u mene, ti u mene
kad lažeš kuneš se, bez trunke srama
Ti na mene,ti na mene
kladi se kad jednom ostaneš sama.

Deen

( uhh otkido na ovo)

11.02.2009.

TREŠNJE (XI dio)

Ljeto je već uveliko bilo na izmaku, i nekako kao u trenu jesen je pokucala na vrata.S njom su stigle i one ledene kiše i sivilo koje je ubijalo sve pa i Ahminu ljubav.Bar se meni tako činilo.
Sve je bivao nekako tiši,povučeniji.Zatvarao se u sebe i ona svoja četri zida trošnog mutvaka u kom je živio.
Sve je nekako poprimilo drugu notu,pa su strune naše harfe ubrzo same počele da se kidaju i pucaju.Bolilo me Ahmo takav kakav je postao,bolila me ljubav koja je svakim danom sve više i više rasla u meni i ko poplašena srna tražila izlaz iz tog začaranog kruga u koji je upala.

Pali su i prvi mrazevi i inje je šaralo figurice na prozoru sobe u koju sam se sve više zatvarala i gledala dolje niz bašču,niz kaldrmu upirući pogled u daljine,u brdo..tražeći Ahmu.
Ali njega je sve bilo rjeđe, pa i daiđi više nije dolazio.
Svi su se pitali zašto to Ahme nema, da nije nedaj Bože šta ljut na Mehmeda,da ga nije ko uvrijedio..
Svi su postavljali bezbroj pitanja a samo ja sam znala odgovor.
Nije htio zarad mene.
Uzdasi su kidali dušu na pola,iskradali su se noćima i pred Ahminim vratima logorovali kucajuć promrzlim prstima na kapidžik,na prozore..ali odgovora nije bilo.Samo tišina,muka,njema..ona gluha tišina koja me vukla u sebe i ovijala cjelu.

Svi su primjetili promjene , pričala sam i dalje se družila ali u očima nije više bilo onog sjaja i onih iskri što su cjelo prišlu godinu svjetlucale ko krijesnice zalatule u noći.Pogled mi je bio odsutan, dalek i nekako mutan.Pa ni svoj odraz u ogledalu više nisam mogla jasno vidjeti.

Mrzila sam samu sebe, i one dodire njegove na sebi što su ko aveti bile na belenzucima i halhalima..mrzila sam i one pletenice guste za koje me vukao kad bi me zadirkuj...mrzila sam sve što me na njega podsjećalo,a u stvari nisam ni sama znala da ga to ustvari volim samo još više.

Dugo sam čekala od njega neki glas,poruku da mi mali Haze donese,ali ničeg nije bilo.
Sve mi je počelo to uveliko ići na živce i nervirati me,toliko da sam jednu noć riješila napravit još jednu glupost .

Iskrašću se, otići ću ga potražiti.Dosta je bilo čekanja ...


( to be continued)

11.02.2009.

ZAHVALNICA

Samo da se javim da sam živa...
Vidim plaho mi se sekirate i brinete za mene gdje sam,šta sam....hahh
Ehh pa dragi moji ne brinite .
Sve je OK. i pod kontrolom:))
Utisci se još uvijek sabiraju i polahko talože u meni.Još uvjek je sve friško i djeluje mi kao lijepo prosanjan san.Ali na svu sreću to je moja realnost.Emocije me još uvjek drže,ali danas ne plačem..hehh.

Podjelila sam svoje trenutke sreće sa meni jako dragim osobama, i hvala svima koji su juče bili uz mene,mojoj rodbini,prijateljima ,blogerima koji su me bodrili  i pružili mi svoju podršku te tako mi uljepšali najljepši dan u mom životu.


Hvala dragom Allahu što mi je podario zdrav razum i time najveće bogatstvo ovoga svijeta.I neka sav moj trud i rad dosadašnji a i budući bude u Njegovo ime.

Hvala mojoj  dragoj mami koja je bila moj najveći oslonac i koja ni u najtežim trenutcima nije posustajala jer je uvjek bila tu uz mene.Djelila samnom sve moje suze,brige ali i osmjehe i sreću.

Velika hvala mojim curama ..Ameli,Daduški,Seleni,CrazyBitch,Amili,Adni..koje su bile tu samnom svih ovih dana i koje su me bodrile.

Posebna hvala ide njemu što je došao i pružio mi svoju podršku,te tako još jednom dokazao da uvjek mogu računati na njega i njegovu nesebičnu podršku.

Još jednom hvala vam svima!

A sad se odoh komirati:)))

10.02.2009.

...

Kad san na oči ne ide
i kad me ove  misli pod svoj jaram uzmu
ja se kao dijete sklupčam i tebi u san pohitim.

Ne zamjeri mi tako ti Allaha što ću i večeras
ti u pohode doći sa pregršt onih ugašenih želja
na dlanovima promrzlih od čekanja

I  halali mi što ću i večeras  tebi na vrata pokucati
da mi nade zgriješ
i pod svoj jorgan nedosanjane snove ušuškaš.

Ti dobro znaš da ja sem tebe nikog nemam.

.

09.02.2009.

MOJ PUT DO ZVIJEZDA

Na pragu sam svojih snova
.Konačno sam uhvatila za šteku ona vrata iza kojih su godinama bili zaključani moji snovi.Stigla sam na cilj,možda ne prva ali sam uspjela i što je najbitnije na tom putu sam ostala čista, i uspjela sam sve svojim trudom,mukotrpnim radom,godinama nespavanja i ogromnim odricanjima.Da li žalim?
Ne,niti jednog trena,niti jedne sekunde.Jer sam ostvarila svoj najveći san.

Istina nerevozna sam ,ali to je ipak ona pozitivna nerevoza.Barem se tako tješim:)
U stomaku i glavi je prava zbrka,neki čudan osjećaj mili tijelom dok ga prožimaju blagi trnci.Pa imam osjećaj kao da sam list na vjetru,sva nekako treperim.
Ali sam ispunjena i osjećam se svojom kao nikad do sada.

Sutra ću konačno dotaknuti svoj najveći san.On će dobiti lik,boju..neće to biti samo konture i obrisi iz moje mašte.Postaće realnost,najljepša zbilja koju ću moći podjeliti sa sebi dragim osobama,one koje su mi najbitnije i koje su bile uz mene u najtežim trenucima.Koje su djelile samnom sve one moje suze,koje su nosile i djelile samnom sve one sepete boli i teških trenutaka ..ali koje su me i nasmijavale i hrabrile.

Oprostite mi ..ali ne mogu više....

Uhh tek sad shvatih koliko sam osjetljiva..evo već sam počela da plačem pišući  ovo..šta li će biti tek sutra?

Pripremite šlaufe u slućaju poplave,jer će bujica suza sigurno teći....a ja ću pripremiti tablu persena i kojekakvih sedativa za smirenje,jer su mi živci napeti ko strune i čini mi se da bi svakog trenutka mogli zasvirati taktove ode !

09.02.2009.

VIDIŠ DA ZNAM

Hajd bolan dođi na sjelo da koju promuhabetimo.Odkad te nema haman pa sam zaboravila i heklat,ona bordura mi nikako ne ide...
Evo kupila sam i rahat lokum.Znam koliko voliš slatko i da si poguzija prava,pa kontam ako te ne navučem na ovaj rahatluk ne znam na šta ću.
Hajd nemoj da si na kraj srca ....

( inspired by Nino)

08.02.2009.

...

Samo ti znaš da me nasmiješ i naljutiš u istoj minuti.
Samo ti možeš  da mi ukradeš osmjeh i da ga opet vratiš na usne.


Wallahi   si  mi poseban!

08.02.2009.

TREŠNJE ( X dio)

Kad sam stigla kući svi su sjedili na bašči ispod krošnje  onog starog duda.Sjećam se da sam prozujala ko munja u avliju , i da nisam imala hrabrosti nikoga pogledati u oči.Glupo znam,ali bojala sam se da mi sve piše na čelu i da će se sve saznati ako ikog pogledam.Imala sam osjećaj da je Ahmo prilijepljen negdje za kožu,pa se njegov miris tako uvukao u svaku poru da  nisam ga mogla sprati sa sebe.Sve je mirisalo na Ahmo i imalo onaj prizvuk ljubavi.onaj blagi osjećaj strepnje nije me napuštao,po tijelu je milio onaj čudnovati osjećaj ,koji je bio čas u grudima,čas u stomaku.To mora da su ti leptirići o kojima su Sanela i Džana pričale toliko puta kad bi se osami.Nema šta drugo biti osim toga....

U glavi je sve brundalo i vladala je prava zbrka misli..čini mi se da sam po hiljadu puta prevrtala one Ahmine riječi,one slike ,poljupce..pa što zbog vručine ,što zbog istih tih slika svu noć oka nisam sklopila.Tek tad  mi je bilo jasno što kažu da kad si zaljubljen nit jedeš nit spavaš kako treba.Ni za čim više nemaš vele kakvu potrebu, sem za onim milovanjima i ukradenim poljupcima.
Ahmo mi  se danonoćno vrtio po mislima ,a kad bi dođi kod daidže noge bi svaki puta klecni kao  i prvog puta.
Nastavili smo se krišom viđati.Cjelo ljeto smo bježali u brdo na ono naše mjesto.Bili su to dani kada smo voljeli više nego što ćemo ikada poslije.Bila je to ona prva ljubav,nevina i naivna samo kolko ona može biti.
Zbog Ahme sam bila spremna odreći se svega,napustiti sve.Pa čak i one svoje snove koje sam uvjek gajila u sebi,bila sam spremna zarad ljubavi ove svezati u vreću i baciti na tavan duše.On mi je bio važniji od sviju,pa čak i od same mene.

Kako je on bio stariji od mene,na sve to gledao je malo drugačijim očima, i nije hodao po oblacima kao što sam to ja nesvjesno činila.Voilio me,ali na svoj način.Nikada mi to nije rekao ali mi je dolazio,pokazivao onako kako je mogao,kako je znao.
Meni to nije smetalo,Čak štaviše potpirivalo je onu vatru u meni.Ta njegova tajanstvenost i mističnost i bile su glavni razlog što sam se zagledala u njega, i zaljubila ko luda.Nije puno pričao,sve više smo šutjeli i pričali očima,dodirima..znalo je biti dana kada bi se vidi i kada bi cjelo poslijepodne provedi ležeći na travi s rukom u ruci,gledajuć oblake i sanjari.
Ja sam sanjala godine unaprijed i život pored njega, a on....

( to be continued)

08.02.2009.

ZVIJER U MENI

Pripijena uz tvoje tijelo na postelji
mokroj od želja
zagrijanoj onim vrelim uzdasima
ležim ti pored uzglavlja i brojim one otkucaje srca.

Nije ovo prvi put da pored tebe spim
i grijem se uz tvoje nemirne skute,
kao što nije ni prvi put da
sve svoje strahove pustim da kao rijeka oteku
kad se tebi u tijelo zapletem i kao ranjena
u tvoje poljupce skrijem željna one sigurnosti i onog mira
kojeg mi samo tvoji dlanovi pružiti znaju.

Nije ni prvi put dragi moj
da moje tijelo cijelo zatreperi
i da se poljuljaju temelji ove ašik duše kad
se u tvoje dodire uhvatim kao u paukovu mrežu
i kad  bez imalo odupiranja pustim da
zariješ svoje prste u njedra i probudiš onu zvjer u meni.

Onu istu zvjer što je sam tebi za rukom pošlo
da je krotiš i žednu pored izvora života vodiš
dok ti se uz koljena mili i gladnim usnama nagriza
dio po dio tvog oklopa ispod kojeg se vješto kriješ.

07.02.2009.

TREŠNJE ( IX dio)

Ahmo me cjelim putem zadirkivao i izazivao,a ja ..ja sam se puhala ko balon mešćini i samo je trebalo da me neko bocne i ekplodirla bih.Bilo mi je krivo na samu sebe,što mi je trebalo da izvodim kojekakve ludorije,trebala sam da mu dokažem da sam odrasla, da sam zrela žena..a .ja sam baš uradila sve suprotno.Šta će Ahmo sad misliti o meni,možda mu sad to izgleda sve slatko i simpatično ali šta će biti sutra ?
Da li će me uopće više primjećivati,ili će kao i dosad igrati se one svoje igre,i praviti poteze kako se i kad njemu prohtije?
Hiljade misli je gušilo moj um i plovilo onim tamnim kutevima mozga,pa mi se činilo da će mi glava eksplodirati.
On je i dalje zbijao šale na moju umješnost pentranja na trešnju i ponekad tek toliko da me još više naljuti povuci bi me za pletenicu.
Ja sam šutila i tek bi poneku procjedi kroz zube..više sam se brinula kako ću se pojaviti kući ovako poderana i prljava ,nego li  što me on bocka.
Ubiće me mati..šta da joj slažem gdje sam bila cjeli dan...kod Hanke nisam jer je ona bila u Kreševu kod nane..ne mogu reći ni da sam bila kod Azre jer po baksuzluku i ona je negdje otišla sa svojima.

Panika me već počela hvatati i glođati onim svojim tupim zubima.Morala sam smisliti neku laž..dovoljno  jaku i približno blizu istini da bi zapravo ju i mogla podvaliti pod istinu.
Ali kolko god da sam se trudila ništa mi nije moglo pasti na pamet.

Ne brini se napokon reče Ahmo..ja sam rekao Almi da kaže da je bila s tobom,ona je svakako dolje u luci na nekom sjedanju pa sam joj rekao da kaže da si i ti bila s njima.

Odahnula sam,  nisam nikada voljela da lažem,jer svaka laž vuče za sobom najmanje još dvije,tri..ali ovoga puta sam morala ..
ko da mi je kamen pao sa srca..on je mislio na sve i predvidio je sve..on se brinuo za mene .

Nasmijala sam se i okrenula ..te opet nekako nespretno ga poljubila.
Ti vraže,na sve si mislio..šta bih ja bez tebe?

Bila bi izgubljen slućaj ..eto šta bi.

Ehhh prećera ga sad i ti malo..rekoh i u trenu svatih da smo bili nadomak sela i kuća.

.kako smo brzo stigli.uvjek mi se nekako činilo da je put duži kad ideš nekuda.,a kad se vraćaš kući stigneš za tren,čini mi se i ne trepneš ono već kraj svemu.

Ne znam da li sam u tom trenutku uzdahnula,ili je uzdah sam od sebe pobjegao iz grudi..sjećam se da me je Ahmo pogledao i da sam po prvi puta u njegovim očima vidjela onaj neki čudni sjaj.oči su mi sijale i prelijevale se kao da su na vodi.
Gledao me i osjećao kao svoju.

( to be continued)

07.02.2009.

OSMJEH

Koliko košta jedan osmjeh?
Sto zlatnika?

Milione dinara ili eura?

Neku ogromnu uslugu?

Dug?

Koliko kosta osmjeh koji tako rijetko poklanjas...?!

 Hajde reci mi,
spremna sam da platim...
07.02.2009.

TREŠNJE ( VIII dio)

Dok sam sjedila na onoj grani i slušala Ahmine instrukcije kako da siđem i da se ne polomim, u glavi mi je zujalo samo jedno.».koji vrag me tjerao da se pentram gdje mi nije mjesto»

 

Uvjek sam bila mirna i tiha..ali Ahmo je u meni probudio onu drugu mene.Pomalo divlju,neukrotivu ,i moram si priznati da mi se ta druga Minka više sviđala.

Vragolasta,vrcljiva i nasmijana.Kao da sam cjeli život spavala i čekala nekoga da me trzne,da me probudi iz sna i baci u ruke života.Taj neko očito je bio Ahmo..

 

Znao je to i on,ali bi me opet često u šali pitaj šta se to desilo pa se nešto u meni prelomilo pa sam postala ovakva?

Ništa mu nisam morala odgovoriti,dovoljno je samo bilo da ga pogledam i da sve odgovore pročita u očima.Oči su pričale priču,davale izjave koje je osmjeh vješto ovjeravao.

 

Najlakše bi bilo skočiti a da me ti uhvatiš.

Pa draga nisi mačka i nemaš devet života da ih tako tračiš..osim toga vidiš da su mi ruke šuplje,proletićeš kroz njih..šalio se Ahmo i pokušavao da otjera onaj strah iz mene .Ali svejedno ja sam se tresla ko Banjaluka, i sam pogled ka tlu navuci bi mi mrak na oči i vrtoglavicu od koje mi se činilo da se cjelo stablo ljulja.

 

Ahmo izgleda ova trešnja je dobila noge,jer kako se meni čini ja se mičem.

 

Eh što ti se nije to maloprije činilo kad si mi bila u naručju..a ne ti si morala šejtanat.

 

Bila sam bjesna,što na sebe i svoju glupost,što na Ahmu i njegove šale..kojima mi se već uveliko klizao po živcima.

 

Trebalo je samo sići,ništa lakše nije bilo,a opet ništa teže.Učila sam sva moguće sureta,sve ajete koji su mi u tom trenu padali na um..i sama sebi govorila da su mi ovo zadnje trešnje koje pojedoh.Ogadile su mi se za cjeli život, a to što sam pred njim ispala smotana dodatno mi je potpirivalo bjes.

 

Dok sam se probijala kroz krošnju drveta lomeći grančice što su grebale tijelo ,sve više sam ličila na ratnika.Pocjepane odjeće,krvavih lakata,onako garava i umrljana sokovima  sočnih plodova izgledala sam ko da sam upravo došla s prvog fronta.

Svaki pedalj mog silaska trajao je skoro pa cjelu vječnost,pa mi se činilo da mi je terebalo stoljeće da siđem.

 

Ahmo se nerevozno grizao za usne i garant u sebi proklinjao trešnje i suludu ideju da me obraduje.

Kad sam dotakla nogom tlo srozala sam mu se u zagrljaj.Priznajem malo sam i glumila,treperila malo više..htjela sam da se pobrine za mene i da stavim na test njegovu odlučnost.Da odvagam njegova osjećanja i spremnost da  za mene učini sve.

( to be continued)

06.02.2009.

NE TRAŽI ME...

Ne traži me na mjestima na kojima me nećeš naći, ne traži me u daljinama, nedosegnutim visinama, ne traži me u jesenjem suncu koje sije, ne traži u kiši koja trebala je padati ali nije! Ne traži me u listu koji se upravo otkinuo i vjetar ga nosi, ne traži me u svojoj kosi, mirisu mom ostavljenom davno na tebi, ne traži me među pismima kada ti niti jedno napisala nisam! Ne traži me u pjesmama koje slušaš, ne traži me tamo gdje me nećeš naći, iznenaditi ćeš se a nećeš se ni snaći gdje sam ja sve ovo vrijeme! Ne traži me u nevrijeme, kada vrijeme nije, ne traži me u lažnim uspomenama, zelenim dolinama, cvijeću koje mirisima nadražuje tvoje nosnice! Ne traži me uzalud, kada znaš koliko sam normalna a koliko luda i da me nećeš naći, makar pokušavao svojim mislima zaći u najdublje tajne ovoga svijeta! Ne traži me u godinama koje nas dijele, mojim grubo izgovorenim riječima koje ti nisu sjele, uspomenama kada ni njih mnogo nema! Ne traži me bez potrebe na mjestima na kojima me nećeš naći, pokušaj se snaći gdje bih mogla biti! Okreni se, pogledaj, dobro se zagledaj u sebe, zar ne vidiš da sve vrijeme stojim kraj tebe a ti me ne vidiš, jer se stidiš to priznati, istinu saznati, doznati kako se ja osjećam kada vidim da me ne vidiš i ne osjećaš! Zato ne traži me tamo gdje me nećeš naći!
06.02.2009.

TREŠNJE ( VII dio)

Tišina je upijala u sebe ono kikotanje iz krošnje stare trešnje.Ahmo je pričao neke šale i svoje dogodovštine ,a ja sam upijala svaku riječ,svaki zvuk što bi sa njegovih usana se otisni.

Imao je neki melodičan glas,pa bi i obična rečenica izgovorena njegovim usnama zvuči kao najljepši stih.

Vrijeme je nekom čudnovatom brzinom prolazilo, pa se činilo da nisam ni trepnula a već je sunce se poigravalo sa sjenama i skrivalo tamo negdje iza brda.Tako je uvjek kad živimo one trenutke sreće,proklize nam kroz prste kao pjesak,tako brzo,tako nevjšto,da ni sami nismo svjesni...tek kad ostanemo praznih ruku,,shvatimo da je kraj i da je sve otišlo u nepovrat.

U stomaku je bila prava zbrka..što od trešanja,što od onog Ahminog poljupca..kojeg izgleda nisam bila još svarila.Blaga toplota i dalje je milila tijelo i privijala se uz grudi, dok su se dlanovi i dalje  znojili ko ludi.

Možemo li ovdje ostati cijeli život Ahmo?

Ovdje gdje nisu važne godine i naše razlike,gdje nema pogleda što nas prate i prijekora mojih ? Ostanimo ovdje gdje ne moramo se kriti i krišom voljeti,i budimo ono što  zapravo i jesmo..dvije budale spremne na najveće ludosti.

Zar ne misliš da smo dovoljno ludi što radimo sve ovo ?

Možemo mi i bolje..nasmijala sam se.

Samo mi prvo reci kako da siđem s ove trešnje...jer ja tako mi Allaha nemam pojma.

E, znao sam da će se ovo desiti.Jesi se imala posla pentrati gore šejtanko jedna.

Radi šta znaš,al me skidaj odozgo...ako padnem  i polomim se..ubiće me mati, a i ti se nećeš lijepo provesti.

( to be continued)

 

 

 

06.02.2009.

NI SAMA NE ZNAM

Ne znam šta se to desi,

koji me to đavo uzme pod svoje pa se u trenu slomim

i tebi u zagrljaj pohitim

onim koracima što kao mameni tabane prže .

 

Ne znam ni kakve to divlje zvijeri

čuče u meni ,ni zašto svakog mjeseca

bježe iz špilja ove rovite duše

pa kao pobješnjele za tvojim tragovima vodit se krenu.

 

Ama ne znam ja bolan ni zašto više nemam

ni onaj najmanji osjećaj kajanja i stida

kad ti se ko najveća grješnica predam

i na tvoje izvore života pohitim

da utolim žeđ što utrobu kida i na pola je cjepa.

 

Ne znam ja ništa više od onoga koliko bi trebalo da znam

a to je da sam previše slaba na tebe.

 

05.02.2009.

TREŠNJE ( VI dio)

Imala sam osjećaj da mi se tlo pod nogama izmiče,da tonem negdje i da nestajem u njegovom zagrljaju.Sve je bilo tako zbrkano,tako nestvarno.Ni glasa,ni straha,ni misli..u tom trenu koji se meni učinio kao vječnost utihlo je sve..imala sam osjećaj da se i zemlja prestala okretati i da je sve zastalo.
Ehh srce moje ludo..jedino je ono kucalo punom snagom i kao da je dobilo noge,pa je počelo da trčkara u grudima,kao da hoće da iskoči,da pobjegne.

Neki čudan osjećaj je prostrujao cijelim mojim bićem,kao da se tisuću mrava penjalo uz tijelo..uz članke,bedra,struk....treperila sam cijela i neka lagana groznica je obuzimala moje drhtavo tijelo.

Ahmine ruke su me držale čvrsto,i danas kad se sjetim toga..pomislim da me nije onako jako držao,,vjerovatno bi sjela na guzicu,što od uzbuđenja,što od one slabosti u nogama koje su klecale podamnom.

Uštine me..prošaputala sam mu na uho.
Ugrizi me za rame,za vrat...samo uradi nešto i dokaži mi da sve ovo nije san,da ja to ne buncam.

Ludice moja,ne sanjaš,tu si u mom naručju.I to je jedino što je bitno u ovom trenutku.

Nasmijala sam se..dobro je da je tako Ahmo.

Otrgla sam se iz naručja i potrčala..imala sam osjećaj da sam dobila krila,da letim i da ću svakog trena dotaknuti oblake,sunce...

počela sam da se pentram na trešnju..tako vješto,tako spretno ,kao da sam se cijeli život verala po drveću..Ahmo je trčao zamnom i vikao stani,polomićeš se..ne penji se tako visoko,nisi ptica jadna i ne bila.
Ja sam se kikotala i penjala, ni sama ne znam zašto ni zbog čega.
Možda sam htjela prikriti onaj blagi osjećaj stida,sakriti ono crvenilo u obrazima u krošnji trešnje..tako Ahmo neće primjetiti ...

05.02.2009.

SAT

Ja sam kao sat što kasni
malo  netačna, ne sasvim.
taman tolko da zbog tebe prije tri,četri..teško zaspim.

04.02.2009.

TREŠNJE ( V dio)

Išli smo negdje,nekuda.
Ahmo je svo vrijeme nešto pričao,bio je nerevozan,bar mi se tako učinilo.Jer inače je bio šutljiv , i više je bio tip muškarca koji priču priča očima.Pušta te da čitaš iz onih garavih očiju,sve odgovore na sva moguća i nemoguća pitanja.
Ja sam samo šutila i stezala one prste u njegovoj ruci.
Dlanovi su se i dalje znojili i moram priznati da me to užasno nerviralo...izdavali su me i ukazivali na onu nerevozu što me potapala cijelu.

Čas sam slušala Ahmin glas, čas pucketanje suhih grančica pod nogama.Ili se to pak čulo pucketanje moje duše što se tresla kao list na vjetru...ne znam.

Miris svježe pokošene trave i ljekovitog bilja širio je nozdrve i uvlačio se u svaku poru na tijelu.Tek pokoji zrikavac bi se oglasi i na tren prekini Ahmin monolog,koji mi je budimo iskreni već uveliko počeo ići na živce.
Htjela sam se odvažiti i začepiti mu usta poljupcem i prekinuti onu napetost u zraku što se već uveliko mogla rezati nožem.Ali opet i sama pomisao na tu ludost bi mi zaledi krv u žilama.
Gdje ću to uraditi,šta bi Ahmo mogao pomisliti ?

Ne, smiri se ..govorila sam samoj sebi.Pusti ga nek priča, nek vodi ovu igru...na kraju krajeva on ju je i započeo.Valjda zna šta radi i kad treba prestati da priča o svim tim ludostima koje su ispadale iz njega kao iz neke  vreće bez dna.

Ahmo bolan,jesul te trešnje u Gračanici ili na Trebeviću...idemo skoro čitav sat a njih nigdje ni na vidiku?

Hahhh....gara ,jel te to strah da te ne ostavim negdje u šumi i da se nećeš znati vratiti?
Jok bolan..ama mi je duša haman skoro pa u nos se popela.

Ja sam mislio da ti imaš više kondicije..budući da si se do juče igrala ganje i zaleđenog čiče po livadama...

Pa ne znam onda što djecu vodaš sa sobom i što se s njima petljaš?
Vidi je...odmah nešto uzela da mi se kofrči i  inati samnom.
Ja da mislim da si ti djete,zvao bih te da se igramo žmire a ne bih te zvao da idemo brati trešnje.
Zar ne misliš tako kevice?
Ne znam Ahmo..ti valjda najbolje znaš.
Hajd ne tersaj mi tako ti Allaha i pogledaj desno ..reče mi pomalo zapovjednički.

Plantaža trešanja se protezala u nedogled..nikada ništo slično u životu nisam vidjela.
Kao da je sam melek uzeo kist i slikao pejzaž iz dženneta....zelenilo lišća upijalo je u sebe modro crvene plodove trešanja...

Zaskakutala sam poput djeteta i bacila se Ahmi u zagrljaj.
Snažne muške mišice su me obuhvatile oko struka i već u sljedećem trenutku usne su se spojile u onaj prvi,nespretni poljubac.

( to be continued)

04.02.2009.

TREŠNJE ( IV dio)

Cjelu noć nisam oka sklopila,misli su se rojile,pokušavala sam stvoriti sliku u svojoj glavi,složiti kockice od sutrašnjeg sastanka.Šta ću mu reći,kako mu prići..Da li mu priznati,ono što je već odavno znao?
Ma ne, to bi bilo i suviše djetinje,prešutiću,pustiću ga nek sam kaže,nek sam zakljući,nek pročita u mojim očima...pa valjda to on najbolje zna.

Tog dana bilo je vruće,ko da su se vrata samog džehenema otvorila.Sparina je gutala sve,pa se činilo da ni trunke zraka nema..borila sam se za svoj dašak zraka,za svoju kapljicu vode dok su koraci sami marširali ka hafizovoj kući i Ahmi.
Bože dragi nisam ni znala da se dlanovi mogu onako znojiti i u isto vrijeme biti hladni kao led.
Ništa nisam vidjela,ništa ćula,u glavi je samo brujalo Ahmo me čeka..,on me zove.

Skriven iza ćoška trošne kuće stojao je , i zažaren poput makova cvjeta,nekog čudnovato ukočenog pogleda gledao me,pa sam mislila da će pobjeći,da će bar on odustati od ove ludosti.Ali nije..čekao je i kao ukopan u mjestu brojao moje korake..
.još samo dva.. rekao je.
Još samo dva koraka nas djeli.
Jesil spremna preći i ta dva koraka?
Spremnija nego ikada..izustila sam glasom kojeg sam i sama jedva čula.I danas ne znam da li je to bio glas pun straha ili pak onaj glas zatrpan željama.

Nasmijao  se.
Dobro je da je tako kevice moja.
Uzeo me za ruku, i poveo.Nisam znala gdje me vodi,ni kuda to idemo..ali nije mi bilo ni važno.
znala sam samo da bi s Ahmom u tom trenu i na kraj svijeta pošla,i to bez ikakvog straha i razmišljanja.Bila sam spremna cjeli svoj život položiti njemu na dlan,i bez i da trepnem sve svoje nade njemu položiti na grudi.Jer sve ono o čemu sam noćima sanjala, o čemu sam maštala cjeu jednu zimu i proljeće događalo se sada..tu pred mojim očima.



( TO BE CONTINUED)

03.02.2009.

PISMO

Ne znam ni zašto ti pišem,nemam nešto važno da ti kažem,zapravo nemam ti reći ništa što već nisi čuo.
Danas sam ti sva nekako plačljiva, i nježnija no ikada..tako sam nekako krhka da i sama osjećam da bi se svakog trena mogla polomiti i sasuti u paramparčad .Koraci ovi kao da su od stakla,vode me nekud gdje oni hoće, pa lutam ulicama pustim,kaldrmama mokrim od kiša i jedva i da uspijem i primjetiti tek pokojeg prolaznika što se okrzne od ovu tišinu što me potapa u sebe i vuče sve dublje na dno.
Istina danas mi fališ više no ikada.Nemoj me pitati zašto i zbog čega? ni sama ti ne bih znala reći..ali danas mi je potreban onaj tvoj mir kojeg si uvjek posjedovao,ona tvoja staloženost koja mi  ulijevala  neki topli smiraj u dušu ,danas mi je potreban i onaj tvoj pogled koji mi govori više od hiljadu riječi.Potrebno mi je da te vidim i da se ušuškam u tvoj zagrljaj,da prste zapletem u tvoje i da tako ćutimo do jutra.

Znam...nemoguće je.
Znam i to da sam luda.
Znam i to da ćeš mi reći da je sve to neizvodljivo .jer ti imaš nju ,a ja njega.

Ti možda imaš nju,i na njenim rukama možda budan zore dočekuješ,ali ja nemam njega.Zapravo nikada ga nisam ni imala..bar ne onako kako sam željela.Ono što sam imala s tobom znam da neću imati ni s jednim drugim, i da je taj osjećaj, što ga nosim kao kletvu sobom u grudma ,svojstven samo tebi.I on to zna.I več odavno me gleda onim pogledom punim gorčine i bola.Znaš nekada mi je više žao njega nego mene same.
Živi u nadi da ću ga jednog dana zavoljeti, i da ću mu pružiti sve ono što nisam  do sada,ali onda u samo jednom trenu nepažnje zovnem ga tvojim imenom i svi mu se snovi satru do temelja.
O, kako se mrzim u tom času..
Ne znaš ti  kako je gledati nekog u oči i vidjeti da su iste ispunjene bolom,onim istim bolom kojeg si mu ti nanio.
Tad mi dođe da pobjegnem i odem negdje daleko.Negdje gdje nema ni tebe,ni njega..gdje ću biti sama sa svojim mislima.Ali onda kad bolje razmislim đaba mi je bježati,jer ma kuda da pođem ti ćeš uvjek biti u meni i samnom.Pa kakva mi  fajda.

Ovih dana je slavlje...dodijela moje diplome.Svi se nekako raduju više od mene.Mama je presretna i več uveliko pravi baklave i priprema sve.I on se raduje kao djete i s nestrpljenjem očekuje taj dan...a ja..
Ja bih najradije da s tobom podjelim taj trenutak i da me ti dočekaš vani ,da mi ti čestitaš prvi.
Dada je htjela da te zove i da te zamoli da dođeš,ali čemu...znam da nećeš doći,da ćeš izmisliti 1001 razlog samo da se ne pojaviš.
Pa zašto da se nadam i da grijem nade na ovom zubatom suncu.
Bolje je sve ostaviti kako jeste i pustiti ovu tišinu da kaže sve one riječi umjesto nas.
Zažmiriću i zamisliti da si tu,pretvaraću se da sam sretna...barem sam u glumi dobra,ako ne i najbolja.


Ti mi ostani isti..onakav kakvog te zavoljeh, i eto ponekad me se sjeti..ako ništa zarad svih onih neprospavanih noći.

03.02.2009.

TREŠNJE ( III dio)

Vrijeme je prolazilo,a ja sam se  sve više  mjenjala,nekako sazrijevala.I danas ne znam da li je bio plod mog truda da postanem žena što prije ili je pak vrijeme učinilo svoje.
Skupljala sam hrabrost i hranila ju onim mrvicama nade što mi ih je Ahmo davao.
Gajila sam ju u sebi dok nije i sama dovoljno ojačala i počela samostalno da hoda  i govori.

Ahmu više nisam gledala krišom i ispod oka,pogledi su bivali sve smjeliji,odvažniji,a riječi upućene njemu nisu više bile pažljivo birane i ciljane.Postala sam slobodnija u svojim obraćanjima njemu i jasno mu davala do znanja da mi je stalo i da je on taj koji me noćima budnom drži i u snovima progoni.

Ali Ahmo kao i svaki iskusni igrač i šalabajzer igrao je smišljeno,čas hladno,čas toplo.Uh kako su me samo nervirale te njegove igrice, bjesni bi kad bi dođi u avliju i bez ikakvog pozdrava prođi pored mene,bez da se i okrene.Kosila bi ga pogledom, nagrizala uzdasima koji su trgali dušu i kvasili je suzama negdje duboko,tamo u onom ćošku mene gdje ih niko sem mene i Boga nije mogao vidjeti.
A onda drugi dan ,tek tako bez ikakvog razloga proslijedi bi mi onaj mig garavim okom i ja ko i svaki djevojčurak bi zaboravi na ono od juče i sav onaj bjes što me potapao.
Ahmo je opet rastao u mojim očima i bio najbolji.

Igra se nastavila i tako je trajala cjelu jednu zimu i proljeće.
Niko ništa nije sumnjao,nisu čak ni Hanka ni Azra,moje najbolje prijateljice primjetile one iskre u mojim očima i onaj vragolasti osmjeh što je Ahmi cjelivao obraze i niz grudi vrele plazio.
Krila sam vješto od drugih ,ali sam njemu pokazivala i bez imalo stida i srama slala mu one vragolaste znakove.Bio je moja prva ljubav ali i moj prvi kapric, i što se više djevojaka motalo oko njegovih ruku Ahmo je postajao sve veći izazov.

Ljeto je došlo nekako iznenada, ko na prečac, pa mi se činilo da je proljeće trajalo svega dvadesetak dana.Sve je bujalo i sokovi života su se cjedili na sve strane.I voće je te godine sazrelo prije nego li obično.

Sazrele su i trešnje...

Ne znam zašto ali sam  ih uvjek s posebnom radošću išćekivala i radovala im se.
Možda zato što smo ko djeca išli krišom u Pašinu bašču i penjali se na staru trešnju, pa bi ko šišmiši vjesi sa grana i trpaj u sebe one mesnate plodove dok nas stomak ne zaboli, i dok je ne ogolimo ko pustaru neku.
Samo bi se sutra dan selom prolomi galama i Pašin promukli glas koji je kleo male napasti i nevaspitanu dječurliju,dok bi se tamo iza okuke,uz Mirsine tarabe čuj samo kikot dječijih glasova i žamor obližnjeg potoka.

Trešnje su sazrele ali s njima i moja ljubav,kao i Ahmina odvažnost.
Konačno je učinio prvi korak i poslao poruku da ga sutra,tačno u podne čekam kod hafizove kuće...
Na žutom smotuljku papira pisalo je samo "IDEMO U TREŠNJE"....
San cjele noći nije dolazio na oči.Misli su se rojile pa ko mamene pravile mutljag u mislima.Srce je lupalo ko ludo,krv je pumpala žilama i ko rjeka  mulj svaku sumnju je povukla na dno.

Ahmo i trešnje....

( TO BE CONTINUED)

02.02.2009.

TREŠNJE ( II dio)

Ahmo je sve češće dolazio kod daidže,i ne znam da li se to moj dječiji um poigravao samnom ili bi stvarno uhvati crnog vragolana kako me gleda krajičkom oka.Radio je to mnogo vješto i nadasve oprezno..tek toliko da mi da doznanja da više u njegovim očima nisam djevojčurak,ni kevica.
On je gledao a meni su krila rasla i mašta se podpirivala.
Ahmo je postao centar mog svijeta,.moje sunce oko kojeg je krhko tijelo kružilo i u snovima bezbroj putanja pravilo.
Protkao je zbilju i snove nekim tananim nitima,onim čudnovatim trepetima pa sam i sama postala druga osoba.Samouvjerena,odlučna i spremna zarad Ahme i mokra naspram vjetra hitati i u zagrljaj oluji ići..sve samo da Ahmi pokažem i dokažem da sam zrela žena,žena koja je spremna za njega učiniti največe ludosti ali največa odricanja.
Znao je on to,ali me je uvijek držao na nekom odstojanju,možda iz straha zbog mojih,možda zbog daidže jer bio je njegov najbolji drug..ipak za njih je prijateljstvo bilo puno više,mnogo važnije od dječije ljubavi.Ali dolazio je svaki dan, i ko u inat čas me zadirkivao,čas bio hladan kao led.

U meni je ključalo sve,uzavrela je krv i probudila se zvjer za koju nisam ni znala da spava u meni.Sve više sam se povlačila u sebe trudeći se da ubijem ono dijete u meni i da postanem prava žena.Da postanem vrijedna Ahme i da sve one druge u njegovom životu potisnem na zatiljak mu misli.Da ih izbacim iz njegovog života.

Onaj šejtan...ženskaroš plaho se vrti oko naše avlije..jedne prilike reče majka.Ako ga samo uhvatim da je bacio oko na onu našu garu..jadna mu je majka.Samo nam još to treba da i nju zaludi i pamet joj okrene.Tek je u svijet zakoračila,još uvjek nije posve svjesna ni sebe..lako se može desiti da joj podgrije želje i da pošandrca za njim.Nalet ga bilo,ne znam šta im radi..ama svaku izludi.
Zato Mehmede pripazi na Ahmu,bolje ti da paziš nego da mu ja govorim.
U meni je pretrnulo sve..majka je primjetila.Bili su to prvi tračci i ljubavi koja se rađala u meni,ali i prvi znakovi straha zbog iste.
Ako se desi pa nas uhvate u onim pogledima što sve češće su bježali u njedra onog drugog,ako primjete one uzdahe što mi se iskradaju ispod košulje..ako samo...
Ne,ne smijem to dopustiti,ma ne smijem o tome ni misliti..jer ako dođe do toga ..znam to će biti kraj.Kraj a sve je tek počelo, tek se osladilo.


( to be continued)

01.02.2009.

TREŠNJE ( I dio)

Ne znam kakav je sad.Ja ga pamtim po ljepoti i po onim garavim očima koje su uvjek nekako čudno caklile i ulijevale mi onaj neki mir,pa bi kao dijete često gledaj u to mrko lice i oči i kao hipnotisana bulji u Ahmu.
Majka bi se nehotice nakašlji,želeć valjda bar na tren da mi skrene pozornost i da me ošine onim prjekornim pogledom koji je značio sve osim ohrabrenja.
Licem bi mi se prolij crven,a svaki damar bi zadrhti...veo srama i stida bi pokrij mršavo mi tijelo,te bi kao srna poplašena otrči u sobu.
Ahmo bi se grohotom nasmij i nastavi pričat neku od svojih dogodovština .

Bila sam samo djevojčurak u njegovim očima..kevica,kako me znao zadirkivati kad bi me za pletenice guste povuci. A on meni,hmm...bio je mnogo više .
Golicao je moju dječiju maštu i potpirivao vatru što je tinjala skrivena negdje u meni.Rasplamsao je u meni onu žišku za koju ni sama nisam znala da postoji u meni.Ali očigledno je postojala,tinjala je u meni i samo čekala povoljan vjetar da puhne i da se razbukta u najjači plamen.Taj vjetar bio je Ahmo!
Po prvi puta sam  osjetila šta znače oni leptirići o kojima su Dzana i Sanela krišom u sobi pričale.Po prvi puta osjetila sam one trnce niz tijelo i onaj lagani klecaj u koljenima kada bi se Ahmo pojavi na kapiji.
Za mene do tad posve stran osjećaj postao je dio mene,kolao je svakom vijugom mog mozga,uvukao se u svaku poru mene,pa ni u snu rahat više nisam bila.Ahmine oči ko kletva spustile su se na njedra bijela,pa su se uzdasi sve češće iskradali iz grudi i belenzuci kidali kad bi vatra tijelo sprži.
Desilo se ono što je izgleda bilo neminovno.

( TO BE CONTINUED)

01.02.2009.

NOVO SUTRA

Ko sunce kroz zavjese probijam se iz svoje nutrine.
Vraćam  osmjeh na usne stisnute, sjaj u oči pokisle od suza...
Budim se u svojoj sopstvenosti željna  da se opet onom starom ugledam...
Sviknuti na tragove, niknuti na mjestu posrnuća i ponovo gorjet nakon utrnuća...
Moja je želja.

Sama sebi postat prijatelj prije nego li njemu ruku pružim i isto obećam.
Sama sebe voljeti prije nego li drugom srce dam.
Sama sebi u oči pogledati prije li nego pogled pustim.

Da, to sam.
To je život.
To su smislovi  buđenja i tihog uvođenja u san.

Jednom samo prohodamo onako,
svaki drugi put,
učimo to iznova
korak
po korak
kroz život  što iznova
u nama se porađa.

Nijedno danas nije kao jučer, nijedno sutra kao ovo danas...

Stežem ovaj zavežljaj snage i idem
iz sebe ka sebi
iznutra ka vani
s vana unutra

Srce je ko davno zakopano zlato
što stara priča veli
da s vremena na vrijeme mora obgorit

Tako se čisti

Pa nek mi je sretno i berićetno ovo čišćenje...

dijetenoci
IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
216186

Powered by Blogger.ba