dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

01.11.2008.

VRATICE SE RODE ( XVII dio)

Dan je bio tezak, kao olovo.Jedan od onih dana kada covjek nije nizasto sposoban, kada se nista ne cini lijepim.Ni veceras, ni danas, ni sutra.Nerevoza zbog sutrasnje maturske veceri na koju mi se nije nikako islo, bila je teret koji me gusio i pritiskao kao kamen.Morala sam se odreci svojih sirokih reperskih hlaca i obuci neku haljinu u kojoj sam se osjecala poput pepeljuge,,,jos mi je samo falila bundeva i onaj princ s cipelicom.

Taj tok misli i bijesa prekinu ostar krik u dvoristu...mama je vristala ..mati probudi se, mati sta ti je..daj te vode, dajte limun majki nije dobro...u trenutku svi su se skupili oko bezivotnog tijela .Majka je lezala sa rukama u tijestu, i u trenutku crna boja prekri joj lice....samo jedna suza u cosku oka se proli i pade na maminu ruku dok je pokusavala vratiti ju...Stojala sam ukopana u mjestu...ni korak naprijed, ni korak nazad nisam bila spremna uciniti..onako razgoracenih ociju i u nevjerici stojala sam dok su se obrisi likova smjenjivali ispred mene.

Tisina, tama, potpuna konacna.Nigdje nicega, nigdje nikoga.Prestala je da kuca i ona poslednja zila.Ni glasa nema, ni daha, ni trunke svijetla..kao da je u trenu nastupilo ogromno cutanje izmedju neba i zemlje.Kao da se otkinulo nesto u meni i sada ga nema..to je sve.Sve sto je vrijedilo u trenu je izgubilo svaki smisao.

A onda sljedeci trenutak...suze, strah.Noge vas izdaju, glas kojeg do maloprije ni sama nisam cula postaje jaci od svega dok zalud doziva njeno ime.Otkinuti io pocinje da boli, pa izgleda da ni sva bol ovog svijeta nije velika kao ova moja danas, kao ova moja sada.Gledala sam u bezivotno tijelo koje je lezalo na podu i kao da je dozivalo zivot i dusu da se vrate, da nastave tamo gdje su stali, jer jos je bilo rano za odlazak.Ali ni dusa ni tijelo se nisu odazivali.Uhvatila sam je za misice kao davljenik, tudju, svejedno mi je svoju oduvijek.Nisam znala sta je oduvjek, znala sam samo za za tajcas, jedan jedini vazan, za taj cas sto je potirao vrijeme i zaljenje.Drhtavi prsti zariveni poput klinova cvrsto su drzali ruku koju sam poslednji put cjelivala.Obuzimao me osjecaj gorke pustosi i dalekog besmisla vaznijeg od svea  sto zivi znaju.

Izgubila sam te, jecala sam u sebi..izgubila sam te majko...

Sve si nas poucila kako se zivi i kako se treba umrijeti.Jer zivot i smrt sujedno, kao sto su jedno rijeka i ocean.I sto je umrijeti nego razgolititi se na vjetru ili okopnjeti na suncu?

I sto je prestati disati ako ne osloboditi dah iz nemirnih plima i oseka da se moze uzdici i potraziti Boga neopterecen!

(TO BE CONTINUED)

dijetenoci
IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
165728

Powered by Blogger.ba