dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

30.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XV dio)

Tih mjeseci zivot je bio pravi pakao.Svaki dan bio je borba na ivici koja se odronjavala i klizila u duboke ponore.Sjecam se da su zivci kod sviju bili napeti ko strune, narocito kod majke Sene koja je pocela da puca pod pritiskom pa sam je sve cesce mogla vidjeti skrivenu u jednom od budjaka kako place i grca u suzama.Bila sam jos uvjek samo dijete, ali  zivot me natjerao da ranije odrastem, tako da sam ozbiljnost cijele situacije shvatila na samom pocetku.

Mama je lezala vec treci mjesec u bolnici, i cijeli oporavak isao je sporo..bolest se vukla, i grizla ju..cjedila iz dana u dan, pa od one nekadasnje Halide ni traga nije bilo.Rumenilo obraza zamijenilo je sivilo sa nekim cudnim flekama.One ruke koje su nekada bile pune zivota, licile su na suhe grancice koje ce svakog trenutka da krcnu i polome se.Bojala sam se prici svojoj rodjenoj mami i zagrliti je.ne sto me plasio njen lik, nego iz  straha da je ne polomim, da je ne povrijedim, jer cinila se krhka poput novorodjenceta.

Zima, snjeg ,poledica i stalno kasnjenje vozova nisu bile nikakve prepreke meni i majki za svakodnevne posjete i odlaske u Zenicu...Sjecam se da bi majka ustani u cetri ujutru da spremi nesto za jelo mami, da bismo mogli krenuti oko sast sati ujutru na prvi voz i tamo biti odmah poslije vizite.Umor, svakodnevno pjesacenje i po trideset i vise kilometara po mecavi, nije  predstavljalo nikakvu prepreku..isle smo samo sa jednom nadom, koracale samo ka jednom cilju..da mama sto prije se oporavi i da sve to zaboravimo cim prije.Tih mjeseci sam spoznala zivot u pravom smislu rijeci...bili su to trenuci kada sam dotaknula samo dno, i u jednom trenutku nije se nazirao vise niti jedan tracak svjetlosti ni nade.Trebalo je skupiti svu ludost svijeta, svu snagu, napregnuti svaki damar i krenuti na put ka vrhu.Znala sam da moram krenuti i u tapkanju mraka poceti traziti  dasak svjetlosti i izlaz koji se uopste nije nazirao.Ali bas u tim momentima, bas u tom trenu kada se srozate na dno dna, Allah da neki kuvet i ukaze na pravi put.Ukaze vam na nadu i ono da uvjek ima gore od goreg...Vec tih dana sam znala sta zelim od svog zivota, i sta zelim postici..vec tada sam sebi zacrtala ciljeve u glavi.I imala sam samo jednu viziju, samo jednu misao koja se provlacila kroz glavu..Moras uspjeti, moras..vristalo je sve u meni..to dugujes mami, dugujes majki,,to si duzna sebi..

Poslije gotovo pet mjeseci mama je izasla iz bolnice..iako vidno iscrpljena i slaba cinila je vanljudske napore i trudila se da uspije, da se pridigne na svoje noge i konacno svojom rukom prinese kasiku ustima...Tek godinu dana poslije uspjela je u tome.

 

( TO BE CONTINUED)

dijetenoci
IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
168456

Powered by Blogger.ba