dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

27.10.2008.

PUPOLJCI NOVIH LJUBAVI

Prođi baščom uzdaha

bosim koracima preljubnika.

Nespretno zameti tragove

u poleglim vlatima trave,

i uguši zveket halhala i trag

bijelih belenzuka što zbog tebe

se pokidaše

i otkriše bijela njedra i srce ovo izdajničko.

 

Baci sjećanja niz polja rosna

da izniknu neka nova klasja

pod ovim pokajničkim nebom.

 

Zalij suzom svaku moju želju

da   sutra mogu izniknuti pupoljci

nekih novih ljubavi.

27.10.2008.

Dilema

Od sinoc ozbiljno razmisljam da zatvorim blog i da po prvi puta u zivotu dignem ruke od necega do cega mi je jako stalo, da se okrenem i  ovaj dio zivota potpuno zaboravim .Nemam vise niti jedan atom snage u   sebi, niti jedan jedini razlog da nastavim ovako.A onda opet kad bolje razmislim zasto bih to ucinila? Da ugodim kojekakvim "gospodjicama"? Da bacim sve niz vodu, sve moje snove i sve moje nade, da se odreknem  svakog slova koje izadje iz mene, da se odreknem ovih osjecanja koje nosim u sebi...na kraju da se odreknem onog sto ja zapravo i jesam...

Necu.

Ovo je moj blog i kome se ne svidjam ja kao osoba, i moj stil pisanja nek me i ne cita, i nek ne posjecuje.

 

27.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XIV dio)

Miris bolnice, krvi i smrti mi se vec neko vrijeme bio uvukao pod kozu,pa sve sto bi dotakni  imalo je taj miris trulezi i sredstva za dezinfekciju.Ali prilikom svakodnevnih posjeta bolnici vec sam se bila privikla na njega i adaptirala na to okruzenje.To jutro sjecam se da sam  hitala u susret onim sivim zidovima trosnih bolnickih zgrada, nisu mi vise smetali ni neljubazni portiri na ulazu u krug bolnice, niti one rupe  u dvoristu bolnice, nisu se culi vise ni oni strasni krikovi iz podruma bolnice..ili su mozda oni uvjek i bili samo plod moje nezrele djecije maste...

Sve je odisalo nekakvim mirom, tisinom..

Trenutka ulaza u sobu se i ne sjecam bas najbolje, ta slika mi je uvjek nekako maglovita..da li zbog suza koje su maglile vid, ili zbog jacine emocija koje su navirale u tim trenucima..ne znam.Sjecam se samo da sam pohitala joj u zagrljaj, dok su se rucice vjesale o vrat kao utopljenik o slamku.Lezala je blijeda, nijema i nepomicna.Jedini znak zivota u njoj bio je slabi bilo, i suza koja se spusti niz lice.Plakala je.Po prvi puta sam vidjela mamu da place.Rijeci su ostale negdje zakljucane na dnu duse, utamnicene u nekim tamnim kutevima mozga,pa gotovo da se moglo cuti njihovo zujanje i komesanje unutar zbrkane glave.Pokusavala je nesto da kaze, to sam primjetila po micanju usana, ali nije uspjevala nista reci.Mozdani udar je bio dovoljno jak i ostavio je velike posljedice iza sebe.Cjela lijeva strana bila je oduzeta i jedva da je uspjevala micati onom desnom stranom..nacinila je izvanljudske napore da bi podigla ruku i privila me na grudi.Srce je divljalo, preskakalo, i kao da je ono htjelo reci sve ono sto usne nisu uspjevale , ali rijeci nisu bile ni potrebne, u trenucima kao sto je ovaj tisina govori vise od hiljadu rijeci.Plakale smo obje...ni danas ne znam zbog cega tacno..da li zbog radosti sto je ziva ili pak zbog tog  stanja u kome je bila..Majka je stojala iznad nas i lomila svoje staracke ruke, ucila je nesto, neku dovu.Uvjek je ucila dove i smirivala duse koje su jecale za mirom.Bila je vidno izmorena i malaksala.Nije mogla ni slutiti da ce se zivot ovako promjeniti , da ce pod stare dane voditi najvece bitke svog zivota.Gledati svoju jedinu kcer na ivici zivota i smrti, da ce svoju Minku mozda po prvi puta gledati ocima punih sazaljenja i boli.To je bilo previse za svakoga, a kamo li za staricu od pedeset i kusur godina.

Mama se sporo i tesko oporavljala, trebalo je cekati da prodje dvadest i jedan dan, da se vidi  kako ce teci oporavak.To su bili oni kriticni dani.Bila je na odjelu intenzivne njege i pod stalnim nadzorom.Onako prikovana za bolnicki krevet, osudjena na neciju drugu ruku koja je hrani, kupa, njeguje.Znam da ju je to boljelo vise od bilo cega, znam kako je bila uvjek ponosna i sramezljiva..ali ovoga puta bila je nemocna..doimala se poput malog djeteta dok je onako bespomocno lezala u krevetu okruzenom sipkama, prikljucena na bezbroj cjevcica, i nfuzija koje su strsile iz mrsavih bijelih ruku.Tu sliku jos ni dan danas nisam uspjela istjerati iz misli..jos uvjek je tu kao neka avet, kao duh proganja poplasene misli i sjecanja sto ih evo godinama potiskujem duboko u sebe.

A onda dvadest prvi dan njenog oporavka i drugi udarac.

Drugi mozdani udar.........

 

dijetenoci
IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
216186

Powered by Blogger.ba