dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

21.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XI dio)

Neki cudni mir je obavijao moje tijelo i dusu,,neki osjecaj one tupe tisine ubijao je svaku trunku hrabrosti u meni, samo se jedna misao umorno vukla mojim djedinjim umom..opet iznova i iznova sapucuci ne smije umrijeti, ne smijes je izgubiti..ne samo nju.Boze dragi ne oduzimaj mi taj jedini razlog za zivot, taj jedini oslonac kojeg imam..imam samo njenu ruku da me vodi kroz zivot, ako mi uzmes i nju onda cu zaista postati siroce.Ne zelim da budem siroce, ne zelim da me sazaljevaju i upiru prstom u mene..zar nije bilo dosta toga?

A onda krenuse  flesevi da sjevaju pred ocima, iskre su svjetlucale pred malim i preplasenim ocima koje su krile strah i suze duboko u sebi, pa sam se sjecala svih onih trenutaka ,svih maminih napora da od mene nacini insana, i hrabru osobu koja ce uzdignute glave koracati kroz zivot.Gotovo da sam se mogla sjetiti svake njene rijeci ikada upucene meni, svakog njenog ukora i onog nezadovoljnog izraza lica kada bi nesto zgrijesila.Pa one ruke,,,onako tople i meke koje me svaki puta ispracaju sa strahom  i onaj blazeni osmjeh kojim me uvjek docekuje.Zar Boze da je sada izgubim,sada kada mi je najpotrebnija..odrekla se cijelog svog zivota za rad mene , svu svoju mladost posvetila je meni..zasto da mi je sada uzmes, sada kada smo napokon krenule da zivimo bez onog tereta kojeg smo vukle, bez onih stega koje su nas sputavale...ne ne smijes mi je uzeti, moja mama ne smije umrijeti,,ne jos .

Tu noc niko nije oka sklopio.Svi smo bili ko na iglama i s nekom dodatnom nerevozom iscekivali jutro  da krenemo za Zenicu.

Defile ljudi..rodbine i komsija koji je prolazio kroz kucu jos vise me je cinio nerevoznom i jos vise unosio nemir u mene.

Svi su me gledali sazaljivo prepisujuci mi vec epitet "siroce", svi su vec moju mamu sahranili bili zajedno sa njenom boli i sjecanjima, i samo su buljili u mene ubijajuci mi tako i ono malo zrno nade i hrabrosti sto je jos uvjek bilo zatrpano negdje duboko u meni.

Sjecam se da sam u jednom trenutku ustala i pocela da vristim i urlam ..ne gledaj te me tako sazaljivo, meni ne trebaju vasi pogledi i sazaljenja, ne dirajte mi u bol, pustite me da na miru vodim svoju bitku.Ne sahranjujte mi uspomene i majku koja jos uvjek je ziva...

Majka Sena je ustala sa stolice i prisla mi ,pokusavajuc da me smiri i govoreci ..dijete je u pravu, pustite je, dosta joj je njene muke i njene boli..ne treba da joj sad ubijate ono sto jos uvjek samo ima..ne otimajte nam nadu.

Svi su se samo zgledali i poglede uprli u pod.

Zivot se rusio kao trosna tavanica, a ja sam bila nemocna da bilo sto uradim da ga sacuvam.

Jutro je svanulo kasnije nego inace, cini mi se..Krenili smo u 5 h ujutru da bi stigli na voz za Zenicu.Jos uvjek je bio rat i trebalo je  prepjesaciti 10 kilometara do obliznje inprovizirane zeljeznicke stanice.Sjecam se da sam isla hitrim koracima i grabila naprijed, ne osjecajuc ni umor ni pospanost.. ne osjecajuc nista..Tijelo je drhtalo a srce u grudima pocelo da tuce ,pa se u jednom trenutku cinilo da ce da iskoci i otrci samo ..tamo njoj , da je potrazi.Kako smo se priblizavali krugu bolnice, noge su pocele da klecaju, koraci su bivali sve tezi, sve tromiji..u grlu nesto steglo pa hocu da placem, ali ne smijem da placem, u glavi zuji samo jedna misao, moras biti jaka, jaca nego ikad..ona te ne smije vidjeti kako places..

A onda ulazak u sobu i sok.....

(TO BE CONTINUED)

dijetenoci
IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
165728

Powered by Blogger.ba