dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

31.10.2008.

Ako ..

Ako se zivot mjeri trenucima onda sam ja svoje prozivjela.

Ako se sreca mjeri osmjesima onda sam ja svoje potrosila.

Ako me pitas da li je vrijedilo

Reci cu ti jeste.

Vrijedilo je svake sekunde, svakog osmijeha!

 

31.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XVI dio)

Mamin oporavak je bio spor, ali pracen izvan ljudskim naporima.Po prvi puta u zivotu sam imala ispred sebe osobu koja je zeljela uspjeti,koja je bila spremna uhvatiti se u kostac s bolescu i prigrliti zivot svom svojom jacinom.Bilo je rano jos za odlazak, za vjeciti pocinak.bilo je jos mnogo stvari koje je trebalo uraditi, i nije bilo mjesta za poraz.Ne , to je bio luksuz koji mama sebi nije mogla niti smjela dopustiti.I uspjela je , iz svega toga izasla je jaca no ikada.

Ja sam krenula dalje, cvrsca nego sto cu ikada vise biti.Naucila sam lekcije koje nikada zaboraviti necu, bila sam na ivici, plesala sam sa smrcu, flertovala sa zivotom, kockala sa samom sobom,sve to me natjeralo da zivot gledam potpuno drugim ocima, da sazrim prije vremena i da odrastem u osobu koja ne priznaje poraz.Shvatila sam da za sve u zivotu moras da se sam izboris, da prigrlis zivot i da se boris kao lavica za ono sto volis.

A onda je dosla srednja skola, novi izazovi..prve ljubavi...prva razocarenja.

Desio se "on", momak koji mi je cijeli zivot prevrnuo naopacke.Po prvi puta su proletjeli leptirici u stomaku.

Sjecam se bilo je proljece..jos pomalo prohladno i miris mokre zemlje jos se mogao osjetiti u zraku, vlaga je grizla nozdrve, sirila krvne zile..bujao je zivot, budilo se u meni nesto za sto nisam ni znala da postoji.

Stojala sam nijema i gluha,posmatrala sam ga kao nikog do tada dok se u meni poigravala uzavrela krv koja je svakim casom sve vise i vise udarala u glavu i lice, te zazarena poput makova cvijeta i ukocenog pogleda posmatrala sam svaki njegov pokret.Bio je sirov, prost tinejdjer koji je vec tada imao neki svoj zivot i furao neki svoj fazon.Bio je drugaciji od drugih, nije se poklanjao vecini, nije pristajao na kompromise i pravila koja su drugi nametali,nije pokleknuo pod podsmjehom i porugom drugih, jednostavno nije se obazirao na druge.Danas kada se sjetim njega shvatim da je mozda to i bio jedan od razloga sto ga zavoljeh...Amir je postao centar mog urusenog svijeta, bio je ovoplocenje svake moje zamisli, bio je u svakom redku kojeg sam ikada procitala...Bio je moj prva ljubav...ona platonska.Zbog njega sam cinila one ludosti, krsila sva svoja pravila, sva svoja ubjedjenja..zbog njega sam bila spremna promjeniti cijeli svoj zivot i postati ono sto on hoce...Koljena su klecala u njegovoj blizini, dah bi zastani negdje na pola, a rijeci bi se ugusi i samo sam mogla gledati u njega, nemocna da bilo sto izgovorim, da bilo sto pokazem.Voljela sam po prvi puta u svom zivotu, i po prvi puta sam okusila bol te iste ljubavi, jer je bila neuzvracena....i ne znam sto je vise boljelo to sto volim ili to sto sam bila svjesna da on nikada nece uzvratiti , i da nista vise od prijatelja nikada necemo biti.Cijela srednja skola bila je u znaku Amira.... i danas kada ga vidim izvuce mi osmjeh na lice...danas smo drugovi, zna neke moje najskrivenije tajne i na sve one ludosti samo se nasmijemo i kazemo..mladost , ludost..

 A onda kraj gimnazije, bila sam na pragu ostvarenja svog najveceg sna, i spremnija nego ikada da ostvarim svoj zivotni cilj.Ali kako to obicno biva sreca nikada ne dolazi sama, uvjek vuce za sobom pokoju nesrecu i gubitak..jer kako kazu,,tako valjda mora da bude, takva je ta ravnoteza..noc prije maturske veceri strasan udarac..najveci do tada u mom zivotu....

Moja majka...

(TO BE CONTINUED)

31.10.2008.

Ako to se zove ljubav

Opet lutam gradom sama

ne znam dal je noc ili  dan,

i  bez mira i bez sna i od svih ostavljena

a ti negdje sjedis s njom

umjetna romantika, svjece stol i dosada.

samo  vjetar lagani sa mnom hoda kao ti

on bez cilja ja bez sna ,idemo nikuda.

kad vas neko pogleda

sve to dobro izgleda

a ti znas da nevalja.

Nek te grli, nek te ljubi

nek te ljubi i  ide s njim

ako to se zove ljubav onda ja te ne volim.

neka ti daruje najskuplje poklone,

 al znaj da to zlato nema sjaj.

nek te grli nek te ljubi probaj biti sretan  s njom

al to nece biti vatra to ce biti samo dim.

meni si bio  sve, njoj si kupljen cvjet

ali znaj da to zlato nema sjaj.

 

 

 

 

30.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XV dio)

Tih mjeseci zivot je bio pravi pakao.Svaki dan bio je borba na ivici koja se odronjavala i klizila u duboke ponore.Sjecam se da su zivci kod sviju bili napeti ko strune, narocito kod majke Sene koja je pocela da puca pod pritiskom pa sam je sve cesce mogla vidjeti skrivenu u jednom od budjaka kako place i grca u suzama.Bila sam jos uvjek samo dijete, ali  zivot me natjerao da ranije odrastem, tako da sam ozbiljnost cijele situacije shvatila na samom pocetku.

Mama je lezala vec treci mjesec u bolnici, i cijeli oporavak isao je sporo..bolest se vukla, i grizla ju..cjedila iz dana u dan, pa od one nekadasnje Halide ni traga nije bilo.Rumenilo obraza zamijenilo je sivilo sa nekim cudnim flekama.One ruke koje su nekada bile pune zivota, licile su na suhe grancice koje ce svakog trenutka da krcnu i polome se.Bojala sam se prici svojoj rodjenoj mami i zagrliti je.ne sto me plasio njen lik, nego iz  straha da je ne polomim, da je ne povrijedim, jer cinila se krhka poput novorodjenceta.

Zima, snjeg ,poledica i stalno kasnjenje vozova nisu bile nikakve prepreke meni i majki za svakodnevne posjete i odlaske u Zenicu...Sjecam se da bi majka ustani u cetri ujutru da spremi nesto za jelo mami, da bismo mogli krenuti oko sast sati ujutru na prvi voz i tamo biti odmah poslije vizite.Umor, svakodnevno pjesacenje i po trideset i vise kilometara po mecavi, nije  predstavljalo nikakvu prepreku..isle smo samo sa jednom nadom, koracale samo ka jednom cilju..da mama sto prije se oporavi i da sve to zaboravimo cim prije.Tih mjeseci sam spoznala zivot u pravom smislu rijeci...bili su to trenuci kada sam dotaknula samo dno, i u jednom trenutku nije se nazirao vise niti jedan tracak svjetlosti ni nade.Trebalo je skupiti svu ludost svijeta, svu snagu, napregnuti svaki damar i krenuti na put ka vrhu.Znala sam da moram krenuti i u tapkanju mraka poceti traziti  dasak svjetlosti i izlaz koji se uopste nije nazirao.Ali bas u tim momentima, bas u tom trenu kada se srozate na dno dna, Allah da neki kuvet i ukaze na pravi put.Ukaze vam na nadu i ono da uvjek ima gore od goreg...Vec tih dana sam znala sta zelim od svog zivota, i sta zelim postici..vec tada sam sebi zacrtala ciljeve u glavi.I imala sam samo jednu viziju, samo jednu misao koja se provlacila kroz glavu..Moras uspjeti, moras..vristalo je sve u meni..to dugujes mami, dugujes majki,,to si duzna sebi..

Poslije gotovo pet mjeseci mama je izasla iz bolnice..iako vidno iscrpljena i slaba cinila je vanljudske napore i trudila se da uspije, da se pridigne na svoje noge i konacno svojom rukom prinese kasiku ustima...Tek godinu dana poslije uspjela je u tome.

 

( TO BE CONTINUED)

30.10.2008.

PRAZNO

Kad ubijes ono zadnje zrno ljubavi u meni, i kada ugusis onaj poslednji osjecaj sto jos   drhti negdje duboko skriven u nutrini ove djetinje duse , znaces da je vrijedilo pokusati.Ali bit ce i suvise kasno.

Jer sve na svijetu dragi moj raste da bi umrlo, pa tako i ova moja ljubav.Ja vise nemam snage, niti volje da se borim.Svuda oko mene je prazan prostor. Disem prazno, vidim prazno,,osjecam a opet prazno....prazno je i ono u meni, cega nema vise.

30.10.2008.

UMIREM

Mjesec dana duso ne mislim na tebe

ne volim te vise ili lazem sebe

a zasto opet prodjem kao lopov kradom

ulicom tvojom u ponocni sat.

mjesec dana punih

ko da svijet se rusi

ko da neko baca kamenje po dusi

jos mi nije jaso i pitam se glasno

ma sto sam to htio, znam nisam smio.

 

Umirem sto puta dnevno a tebi je sasvim svejedno

znam da sam kriv,i znaju to svi

znam da je kasno al trebas mi ti.

umirem i opet se budim i tako sve

dok ne poludim, znam da sam kriv i znaju to svi

znam da je kasno al trebas mi ti.

 

Mjesec dana soba mirise na tebe

ili mi se cini ili lazem sebe

pod jastukom zima, tu nesto cudno ima

 ali prokleta ljubav jos lud sam za tobom.

 

Umirem sto puta dnevno a tebi je sasvim svejedno.

znam da sam kriv i znaju to svi

znam da je kasno al trebas mi ti

umirem i opet se budim i tako sve dok ne poludim

znam da sam kriv i znaju to svi

znam da je kasno al trebas mi ti.

 

Toni Cetinski

 

 

 

29.10.2008.

I SVIJECA CE DA DOGORI

Samo je plamen svijece dijelio prazninu izmedju njih.

Jedva se ista moglo nazrijeti osim ona dva para ociju i tisine koja se nozem mogla rezati.

Sjedjeli su nasuprot jedno drugom i cutali....Tek ponekad bi joj se otmi kratki uzdah koji bi se prolomi sobom kao udar groma, i tek s vremena na vrijeme bljesni bi onaj sjaj u ocima.

Da li je to bila poslednja varnica one zadnje iskre tinjale ljubavi ili mozda samo odsjaj svijece na stolu..ne znam.

On je bio odsutan i ozbiljan..i cini mi se nekako prazan.Tek ponekada bi ga izdaj onaj grc na licu i tek tada bi znala da je ziv.Gledao je negdje u daljinu i prebirao po tamnim kutevima  svojih misli, po onim najskrivenijim coskovima ubudjale proslosti.

Te veceri nisu morali nista jedno drugome reci, jer odavno vec sve bi receno .Znali su  da je ovo poslednja vecera, da je ovo poslednja svijeca sto gori izmedju njih i da je ovo poslednji plamen ljubavi.

Nisu htjeli da kvare i ovu zadnju veceru, da i veceras ispale strijele namocene otrovom i cemerom.I da gadjaju nasumice jedno drugo.Ne, veceras nece biti zasjeda, ispaljenih strijela, razbacanog otrova, veceras nece biti teskih rijeci.Veceras ce mirno sjediti i cekati da svijeca dogori, da plamen nestane u vosku i da ugasne i poslednja ziska vatre u njima.

A onda ce ustati i svako kreuti na svoju stranu.

Jos samo veceras ce zauzeti svako svoju stranu kreveta, i jos samo veceras ce dva tijela grijati ovu hladnu postelju, a sutra, sutra ce svako birati neku novu stranu , neke nove postelje.

Jer vec sutra ce biti dva stranca.

Vani je padao snijeg...I bolje je tako mislila je u sebi dok je lezala na svom cosku kreveta...barem ce prividno prekriti ovu sramotu, ako nista drugo barem ce zavejati one stope koje ce ujutru ostaviti na promrzloj stazi.

Tako barem nece vidjeti stope u snijegu i nece moci pratiti puteljak kojim ce ujutru otici.

Eto i vrijeme nam veceras ide na ruku, promrmlja u polumraku...

Da, procjedi kroz zube...

A zatim uzdahnuse oboje, nekako u isti cas..spojise se uzdasi, poslednji put se prolomise sobom, razbise se o zidove i vratise u postelju.Utonuse u san koji ce veceras zajedno sa njima sanjati otvorenih ociju.

Jos samo veceras ce cuti dah onog drugog, jos samo ovu noc ce cuti otkucaje srca pored  sebe, a vec sutra slusace tisinu i snjegove sto veju.

Jos samo ovu noc ce provesti budni zajedno.Nju ce gristi za oci onaj kofer pored vrata i ona skinuta vera na nocnom ormaricu, a njega ce boliti onaj polomljeni ram s njihovog vjencanja i ona pokidana bijela haljina u ormaru.

A vec sutra ce biti neki novi ram, neka nova haljina, vec sutra ce biti neka nova bol.

Jer neka noc mora biti poslednja i nesto mora biti sto boli UVIJEK!

29.10.2008.

Pjescani sat

Pjescani sat i zrno pjeska u njemu sto

lijeno se vuce prema dnu.

Klize dani i cijede se sati  po staklenoj stjenci

kao rosa po prozoru samrtnika,

dok razmisljam da li da ga okrenem

da krene ispocetka

ili da pustim i ovo poslednje zrno da padne na dno.

29.10.2008.

Sve ce se ovo danas, jednom zvati juce

Sve ce proci.

Ali kakva je to utjeha?

Proci ce radost, proci ce i ljubav , proci ce i zivot.

Zar je nada u tome da sve prodje?

28.10.2008.

Kriva sam

Ciljala sam promasaj

i uspjela ga pogoditi.

Eto priznajem...sada

kada nemam nista vise za izgubiti.

 

Kriva sam...

 

 

28.10.2008.

Neko bolje sutra

Uvehlo lisce se slaze po zemlji

uspomene i zal takodje.

Lelujaju sjecanja

na jesenjem povjetarcu

kao sjenke moje nemirne zbilje.

Osipaju se obale mojih rovitih korita

kroz blatljave ravnice godina pustih.

Sve se brise

sve nestaje samo mi jos uvjek

stojimo i blijedo gledamo u tmurni svod iznad nas.

Sta to cekamo..

Cudo?

Neki novi zov

Ljubav?

Neko bolje sutra.

Kisu?

Neke nove korake.

 

28.10.2008.

TIJELO

Umorno tijelo na postelji

od trnja i busenja lezi.

NI trunke snage u njemu vise nema

ni kapi zivota da protece ovim zilama

sto se sklupcase u klupko cemera i boli.

Iscjedjeno srce pusta nade da

oteku rijekom zaborava,

da ugasnu na pepelu nekada gorjelih zelja.

Ceka vjetar i oluje da zaveju tragove

 i izbrisu rijeci .

Ceka vrijeme da ucini svoje

i zaborav da te zauvjek spere sa sebe.

Kunem se uspjece!

27.10.2008.

PUPOLJCI NOVIH LJUBAVI

Prođi baščom uzdaha

bosim koracima preljubnika.

Nespretno zameti tragove

u poleglim vlatima trave,

i uguši zveket halhala i trag

bijelih belenzuka što zbog tebe

se pokidaše

i otkriše bijela njedra i srce ovo izdajničko.

 

Baci sjećanja niz polja rosna

da izniknu neka nova klasja

pod ovim pokajničkim nebom.

 

Zalij suzom svaku moju želju

da   sutra mogu izniknuti pupoljci

nekih novih ljubavi.

27.10.2008.

Dilema

Od sinoc ozbiljno razmisljam da zatvorim blog i da po prvi puta u zivotu dignem ruke od necega do cega mi je jako stalo, da se okrenem i  ovaj dio zivota potpuno zaboravim .Nemam vise niti jedan atom snage u   sebi, niti jedan jedini razlog da nastavim ovako.A onda opet kad bolje razmislim zasto bih to ucinila? Da ugodim kojekakvim "gospodjicama"? Da bacim sve niz vodu, sve moje snove i sve moje nade, da se odreknem  svakog slova koje izadje iz mene, da se odreknem ovih osjecanja koje nosim u sebi...na kraju da se odreknem onog sto ja zapravo i jesam...

Necu.

Ovo je moj blog i kome se ne svidjam ja kao osoba, i moj stil pisanja nek me i ne cita, i nek ne posjecuje.

 

27.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XIV dio)

Miris bolnice, krvi i smrti mi se vec neko vrijeme bio uvukao pod kozu,pa sve sto bi dotakni  imalo je taj miris trulezi i sredstva za dezinfekciju.Ali prilikom svakodnevnih posjeta bolnici vec sam se bila privikla na njega i adaptirala na to okruzenje.To jutro sjecam se da sam  hitala u susret onim sivim zidovima trosnih bolnickih zgrada, nisu mi vise smetali ni neljubazni portiri na ulazu u krug bolnice, niti one rupe  u dvoristu bolnice, nisu se culi vise ni oni strasni krikovi iz podruma bolnice..ili su mozda oni uvjek i bili samo plod moje nezrele djecije maste...

Sve je odisalo nekakvim mirom, tisinom..

Trenutka ulaza u sobu se i ne sjecam bas najbolje, ta slika mi je uvjek nekako maglovita..da li zbog suza koje su maglile vid, ili zbog jacine emocija koje su navirale u tim trenucima..ne znam.Sjecam se samo da sam pohitala joj u zagrljaj, dok su se rucice vjesale o vrat kao utopljenik o slamku.Lezala je blijeda, nijema i nepomicna.Jedini znak zivota u njoj bio je slabi bilo, i suza koja se spusti niz lice.Plakala je.Po prvi puta sam vidjela mamu da place.Rijeci su ostale negdje zakljucane na dnu duse, utamnicene u nekim tamnim kutevima mozga,pa gotovo da se moglo cuti njihovo zujanje i komesanje unutar zbrkane glave.Pokusavala je nesto da kaze, to sam primjetila po micanju usana, ali nije uspjevala nista reci.Mozdani udar je bio dovoljno jak i ostavio je velike posljedice iza sebe.Cjela lijeva strana bila je oduzeta i jedva da je uspjevala micati onom desnom stranom..nacinila je izvanljudske napore da bi podigla ruku i privila me na grudi.Srce je divljalo, preskakalo, i kao da je ono htjelo reci sve ono sto usne nisu uspjevale , ali rijeci nisu bile ni potrebne, u trenucima kao sto je ovaj tisina govori vise od hiljadu rijeci.Plakale smo obje...ni danas ne znam zbog cega tacno..da li zbog radosti sto je ziva ili pak zbog tog  stanja u kome je bila..Majka je stojala iznad nas i lomila svoje staracke ruke, ucila je nesto, neku dovu.Uvjek je ucila dove i smirivala duse koje su jecale za mirom.Bila je vidno izmorena i malaksala.Nije mogla ni slutiti da ce se zivot ovako promjeniti , da ce pod stare dane voditi najvece bitke svog zivota.Gledati svoju jedinu kcer na ivici zivota i smrti, da ce svoju Minku mozda po prvi puta gledati ocima punih sazaljenja i boli.To je bilo previse za svakoga, a kamo li za staricu od pedeset i kusur godina.

Mama se sporo i tesko oporavljala, trebalo je cekati da prodje dvadest i jedan dan, da se vidi  kako ce teci oporavak.To su bili oni kriticni dani.Bila je na odjelu intenzivne njege i pod stalnim nadzorom.Onako prikovana za bolnicki krevet, osudjena na neciju drugu ruku koja je hrani, kupa, njeguje.Znam da ju je to boljelo vise od bilo cega, znam kako je bila uvjek ponosna i sramezljiva..ali ovoga puta bila je nemocna..doimala se poput malog djeteta dok je onako bespomocno lezala u krevetu okruzenom sipkama, prikljucena na bezbroj cjevcica, i nfuzija koje su strsile iz mrsavih bijelih ruku.Tu sliku jos ni dan danas nisam uspjela istjerati iz misli..jos uvjek je tu kao neka avet, kao duh proganja poplasene misli i sjecanja sto ih evo godinama potiskujem duboko u sebe.

A onda dvadest prvi dan njenog oporavka i drugi udarac.

Drugi mozdani udar.........

 

26.10.2008.

NEDELJA

Moje tijelo je pejzaz

uzmi kist i njime oboji svaki pedalj mene.

Ugrizi me za rame

i ostavi krvav trag za sobom.

 

Nek tragovi tvojih dodira i

otisci tvojih nevjestih prstiju

oslikaju pejzaz od plavetnila

i modrila sivih boja.

 

Zagrebi po povrsini moga bica

i napravi mapu sa ptokazima i smjernicama

da znam kako ih brojati

ovim prokletim nedeljama

i praviti recke na zidu

kako koji dodir izblijedi.

 

 

26.10.2008.

NECU DA TE VOLIM

Nek se slome koraci i prekinu tragovi

sto me vode tebi.

Nek ugasnu zelje mojih ludih nadanja

I presahnu slapovi mojiih nedosanjanih snova.

Nek vjetrovi zaborava raznesu obrise tvog lika

i obrisu modre tragove s ovog umornog tijela.

Nek vrijeme natjera srce da te zaboravi

i ovu ludu glavu da te izbaci.

Nek neko ucini nesto da te vise

NE VOLIM

25.10.2008.

JA TO MOGU

Ja mogu da se kunem u laz

i onda kada ti se cini da me poznajes.

Mogu da odglumim.

i da te gledam u oci i lazem.

Da ti kazem da te ne volim

i da mi nikad nisi znacio nista.

 

Ja mogu lagati i njega

kleti mu se na vjernost

i ljubav vjecnu

i pri tome gledati u pod.

 

Ja mogu lagati njega i tebe

ali jos nisam naucila kako

da slazem sebe.

24.10.2008.

MUSKA POTREBA

Bicu s bilo kim

i upascu u nevolje,

kad ljubav izdajem

ja izdajem je najbolje,

jer tebe nema

tebe ne sjecam se vise,

jer te nema

sve se jednom ozbrise.

 

Tri pakla malo je

i litar vina tvog kap

bar u suzama kupam se

od kad ih imam slap,

jer te nema

kao da te bilo nije

jer te nema

i od toga zlo mi je.

 

ako vidite zenu sto srlja bilo kud,

vi je pustite jer voljela je uzalud

nesto sto nema imena,

i sto ljubav ne treba.

 

Ona samo bila je

muska potreba.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

24.10.2008.

Uradi ovo

Svezi mi ruke , ove dvije izdajnice ,da ne hrle tebi da te dotaknu.

Zatvori mi oci da te ne gledaju ocima zaljubljene zene.

Zapecati ove usne, prokletnice,  da ne hite tvojima u susret.

Ugusi ovo ludo srce sto kucas u njemu.

Otmi mi ovaj zrak sto jedva da ga disem.

Ukradi mi ovu ludu nadu, sto jos uvjek  klija negdje u meni.

Ubij svako sjecanje sto nosim  sa sobom,

Sahrani me na zgaristu mojih ugaslih zelja

I podigni bijeli nisan mojim snovima.

24.10.2008.

RASPEĆE

Raspecće  i ja...

samo me još digni u zrak

visoko pod nebeski svod.

Nek čuju, nek vide

moj krik kad se bude lomio dušom

i suzu kad bude pala ti na dlan.

Budi hladan kao led

gorak kao čemer .

Ne dozvoli da vide da smo nekada

djelili snove

i na istoj vatri želja grijali tijela.

Neću da me žale

niti da suosjećaju s tobom..

Ne reci da smo isti grješnici ,

ne priznaji da sam ja taj

lopov što ti ukrade mir

a ti moj dželat što osudi me na kaznu.

Podigni raspeće i osudi me na prezir vječiti.

 

 

24.10.2008.

SAT

Kada se jednom probudiš i shvatiš da si sam

sjeti se mene i svih mojih besanih noći.

sjeti se djevojke što voljela te

i što u bescjenje ljubav prodala je

nekom drugom

nekom ko nece znati je cjeniti

isto kao što nisi nikada znao ti.

Ali to više nije bitno,

nije ni  važno

jer mi je potpuno svejedno.

Bacit ću sjećanja

jer od danas ići ću sama kroz život,

koračat ću slobodnim korakom

i bez ovog tereta na leđima,

jer od danas kofere sjećanja

 ostavljam pred tvoja vrata.

Otvori kofer, vidi ima li nas u njemu?

da li smo ikada postojali mi u njemu?

A onda

Pronađi onaj pješčani sat i pogledaj

vidjećeš da je naše vrijeme iscurilo.

pa  se zapitaj dal je vrijedno bilo?

 

23.10.2008.

IZVINI!

IZVINI  ZA SVE ONE TRENUTKE NJEŽNOSTI ŠTO TI DADOH

IZVINI ZA SVE RIJEČI ŠTO TI IKADA REKOH

IZVINI ŠTO NE ZNAM BITI BOLJA, NITI DRUGAČIJA

IZVINI ŠTO SAM LUDA

IZVINI ŠTO NE ZNAM

IZVINI ŠTO NE MOGU

IZVINI ŠTO NEĆU NIKADA POSTATI ONO ŠTO TI ŽELIS

IZVINI

 

23.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XIII dio)

Zurila sam u krevet, blijeda i nepomicna..ocima sam upirala u ono meni drago lice i slala im zivot..Ali nista se nije desilo...sve moje nade, zelje, sve moje molitve ostale su gluhe i njeme.Boze dragi zar je uvjek tako u zivotu?

Zasto nam uzimas najdraze kada nam je najvise potrebno.Nisam znala vise nijedan odgovor na bezbroj pitanja koja su se motala po glavi, bila sam potpuno zbunjena.Osjecala sam se tako izgubljeno i tako usamljeno, svi moji snovi u samo jednom trenu pali su  vodu, topili su se kao prve pahulje snijega na suncu sto ih sprzi.Cijeli moj svijet se urusavao dok sam ja nemocno stojala i gledala.

Mama je imala tezak mozdani udar, i bila je u komi.

Doktor koji je bio zaduzen za njen oporavak..sjecam se da je prisao i pogledao me onako kao da me zna cijeli zivot.Ponasao se prema meni kao prema odrasloj osobi, stavio me na stolicu i krenuo da mi objasnjava sta se desava s mamom...po prvi puta u zivotu sam se osjetila vaznom, bitnom.Ulijevao mi je onu snagu i hrabrost koja me vec bila napustila .

Znas Minka, tvoja mama je imala tezak mozdani udar...i sada je u komi, ne zelim da se brines i sekiras, jer ona ce se oporaviti, treba samo malo pricekati dok njen organizam ne preuzme incijativu, i ne krene da se bori.Tvoja mama je jaka zena, ona je borac.Znam da se borila cijeli zivot..zasto sada mislis da ce odustati?

Nece, jer ona ima sada razlog vise za borbu..ima tebe.Ja ti obecajem da cu uraditi sve sto je u mojoj moci da se oporavi i probudi.Pokazi svojoj mami koliko je volis i koliko ti je potrebna, daj joj motiv veci, da joj razlog vise da se krene boriti jos danas, jos sada.Ustala sam i kao velika rukovala se sa dr. i zahvalila mu se.Samo se nasmijesio i rekao..ja nesto sve mislim da cemo mi biti kolege...Tek nekoliko godina poslije , svatih da je bio u pravu.

Mama je bila sedam dana u komi, a onda se da li nekim cudom, da li svim onim mojim i majkinim dovama Allahu ili pak svojom borbom..ne znam,, ali se probudila.

Sjecam se bilo je kasno uvece, oko 22h, zazvonio je telefon.Pretrnula sam u sekundi cijela, od glave do pete se neka cudna jeza prolila cijelim mojim tijelom...pa nisam jasno ni razabirala rijeci koje mi je sestra govorila na tel.Samo sam cula ono..ovdje medicinska sestra Sadeta, zovem iz bolnice vezano za Halidu..ostalo je sve bilo mutno, gluho..samo sam uporno pitala je jeli ziva?

Recite mi da je ziva?

Jeste ziva je, ne brini.Nazvala sam da javim da se probudila iz kome.I rekla mi je a ti kazem ,kako te puno voli i kako jedva ceka da te vidi sutra.

Skakala sam po kuci, radovala sam se kao dijete od 5 godina, kada dobije slatkis ili neku igracku...Mama se probudila, probudila se..uspjela je.Majka, mama je uspjela!

Jedva da sam docekala jutro da krenemo za Zenicu da je vidim.Cini mi se da nikada u zivotu nisam sretnija isla u bolnicu.

Zivot je ponovo dobio smisao.

 

(TO BE CONTINUED)

 

23.10.2008.

SVE JE ISTO

Isti je zrak što dišemo

i nebo pod kojim hodimo.

 

Iste  su stope kojima tapkam u mraku

trazeći otiske tvojih koraka.

 

Iste su i one  riječi na usnama .

I  blijedi tragovi tebe

još uvjek su tu na mom tijelu.

 

Isto je sve sem snova

njih sanjamo sada svako za sebe.

22.10.2008.

Mala pukotina od tvog srca

Ti zbog mene

ja zbog sebe

pitam se ,ima li te uopce

 

Ili me vuce svojoj blizini

strah od voljeti

s njim jos mogu biti voljena

moze  me izbrisati.

 

Stoji neko usred mene

cistom voljom dodjeljen

kome bira svu  za sebe

sve sto nosim kupuje.

 

Sad sam spremna  da se bacim

pod korake tvog sna.

 

Ima li tu mjesta za mene

sasvim mala rupa je dovoljna

da  se usunjam u tebe.

 

Previse zaokupljena  krletkom koju  gradim

poskrivecki super tajnom 

dok te hranim svojom gladi.

 

Sad sam spremna da se bacim

pod korake tvog sna

 

Ima li tu mjesta za mene

sasvim mala rupa je dovoljna

da se usunjam u tebe...

 

 

 

22.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XII dio)

Skoro pa bezivotno tijelo je lezalo u bolesnickoj postelji, miris bolesti, trulezi gusio je i onaj najmanji dasak zraka.Smrt je grabezljivo kruzila oko bolesnickih postelja i hlapljivo cekala svoj plijen, svoju novu zrtvu, da ju  povede u ponor i beznadje.Gotovo da se moglo naslutiti ono lebdenje dusa iznad bolesnickih postelja...lutale su izgubljene negdje izmedju zivota i smrti.. i cekale.Jos je rano bilo za polazak i vjecni pocinak, cula sam jecaje duse..kao  i onaj drugi glas koji poziva u vjecni smiraj dusu sto se kori.

Prisla sam krevetu i kao utopljenik se uhvatila o ruku koja je bezivotno vjesila niz stranicu kreveta.Bila je hladna i blijeda.Ni kapi krvi , ni traga zivota u njoj nije bilo..samo hladnoca od koje sam se jezila i protrnula sva u casu.To je ista ona ruka koja me hranila, to je ista ona koja me milovala, koja me  vodila kroz zivot.To su isti oni urezi na dlanovima, isti oni putevi kojima smo hodile..Evo ih tu su, isprekidani,kao sto je bio i nas zivot cjeli, to su isti oni prsti koji su me grdili i opominjali..sve je isto, samo sto nista vise isto nije bilo.Sve je vapilo za zivotom, za onim damarom da opet krene da udara , da tuce i grabi naprijed svom snagom.Ali sve molitve ostale su njeme i gluhe,,,

Pocela sam da je dozivam, i tresem za ruku..

Mama, probudi se, mama to sam ja , Minka..vidis da sam dosla ..molim te mama otvori oci..ali odgovora nije bilo, nikakvog znaka, treptaja, niti jednog jedinog uzdaha..samo tisina....

Suze kao slapovi krenule su da se strmoglavljuju niz lice, jecala sam. To  je jos vise davalo neki jasan krik mom glasu dok je dozivao mamu da se probudi...ne ovo ne moze biti istina,,,zovite doktora nek je probudi, zelim natrag svoju mamu

.Mama molim te pogledaj me, otvori oci barem na trenutak ..jecala sam  istodobno  joj podizuc ocne kapke. Trazila sam zivot ispod njih, dusu u njima...ali nicega nije bilo ..samo nejasni obrisi mog uplakonog lica svijetlili su u njima....

Majka je stojala pored mene i plakala lomeci svoje staracke prste.Rastrgana izmedju boli i straha, razapeta izmedju zivota i smrti gledala je u cas u mene, cas u mamu...nije nista govorila, po prvi puta u zivotu nije znala sta treba reci i sta treba uraditi.

Uvjek je bila hrabra i odvazna zena, tako je odgajala moju mamu, tako je dodgajala poslije i mene.Ali sad ju je hrabrost napustala ... rusila se kao kula od karata..i dovoljan je bio jedan mali pir vjetra, jedan lagani povjetarac da ju srusi.

Stojale smo iznad kreveta i cekale neki znak, neko cudo da se desi, ali ni cuda se ne desavaju tako lako, pogotovo ne onda kada ih covjek treba najvise i kada ih se iscekuje s nestrpljenjem.

 

(TO BE CONTINUED)

21.10.2008.

VRATICE SE RODE ( XI dio)

Neki cudni mir je obavijao moje tijelo i dusu,,neki osjecaj one tupe tisine ubijao je svaku trunku hrabrosti u meni, samo se jedna misao umorno vukla mojim djedinjim umom..opet iznova i iznova sapucuci ne smije umrijeti, ne smijes je izgubiti..ne samo nju.Boze dragi ne oduzimaj mi taj jedini razlog za zivot, taj jedini oslonac kojeg imam..imam samo njenu ruku da me vodi kroz zivot, ako mi uzmes i nju onda cu zaista postati siroce.Ne zelim da budem siroce, ne zelim da me sazaljevaju i upiru prstom u mene..zar nije bilo dosta toga?

A onda krenuse  flesevi da sjevaju pred ocima, iskre su svjetlucale pred malim i preplasenim ocima koje su krile strah i suze duboko u sebi, pa sam se sjecala svih onih trenutaka ,svih maminih napora da od mene nacini insana, i hrabru osobu koja ce uzdignute glave koracati kroz zivot.Gotovo da sam se mogla sjetiti svake njene rijeci ikada upucene meni, svakog njenog ukora i onog nezadovoljnog izraza lica kada bi nesto zgrijesila.Pa one ruke,,,onako tople i meke koje me svaki puta ispracaju sa strahom  i onaj blazeni osmjeh kojim me uvjek docekuje.Zar Boze da je sada izgubim,sada kada mi je najpotrebnija..odrekla se cijelog svog zivota za rad mene , svu svoju mladost posvetila je meni..zasto da mi je sada uzmes, sada kada smo napokon krenule da zivimo bez onog tereta kojeg smo vukle, bez onih stega koje su nas sputavale...ne ne smijes mi je uzeti, moja mama ne smije umrijeti,,ne jos .

Tu noc niko nije oka sklopio.Svi smo bili ko na iglama i s nekom dodatnom nerevozom iscekivali jutro  da krenemo za Zenicu.

Defile ljudi..rodbine i komsija koji je prolazio kroz kucu jos vise me je cinio nerevoznom i jos vise unosio nemir u mene.

Svi su me gledali sazaljivo prepisujuci mi vec epitet "siroce", svi su vec moju mamu sahranili bili zajedno sa njenom boli i sjecanjima, i samo su buljili u mene ubijajuci mi tako i ono malo zrno nade i hrabrosti sto je jos uvjek bilo zatrpano negdje duboko u meni.

Sjecam se da sam u jednom trenutku ustala i pocela da vristim i urlam ..ne gledaj te me tako sazaljivo, meni ne trebaju vasi pogledi i sazaljenja, ne dirajte mi u bol, pustite me da na miru vodim svoju bitku.Ne sahranjujte mi uspomene i majku koja jos uvjek je ziva...

Majka Sena je ustala sa stolice i prisla mi ,pokusavajuc da me smiri i govoreci ..dijete je u pravu, pustite je, dosta joj je njene muke i njene boli..ne treba da joj sad ubijate ono sto jos uvjek samo ima..ne otimajte nam nadu.

Svi su se samo zgledali i poglede uprli u pod.

Zivot se rusio kao trosna tavanica, a ja sam bila nemocna da bilo sto uradim da ga sacuvam.

Jutro je svanulo kasnije nego inace, cini mi se..Krenili smo u 5 h ujutru da bi stigli na voz za Zenicu.Jos uvjek je bio rat i trebalo je  prepjesaciti 10 kilometara do obliznje inprovizirane zeljeznicke stanice.Sjecam se da sam isla hitrim koracima i grabila naprijed, ne osjecajuc ni umor ni pospanost.. ne osjecajuc nista..Tijelo je drhtalo a srce u grudima pocelo da tuce ,pa se u jednom trenutku cinilo da ce da iskoci i otrci samo ..tamo njoj , da je potrazi.Kako smo se priblizavali krugu bolnice, noge su pocele da klecaju, koraci su bivali sve tezi, sve tromiji..u grlu nesto steglo pa hocu da placem, ali ne smijem da placem, u glavi zuji samo jedna misao, moras biti jaka, jaca nego ikad..ona te ne smije vidjeti kako places..

A onda ulazak u sobu i sok.....

(TO BE CONTINUED)

21.10.2008.

SVE OVO MENI NE TREBA

Ne tržim od tebe da svoja sidra

baciš u moje mirne luke

niti da svežem tvoje nemirne duhove prošlosti.

 

Ne želim da  te moja ljubav okuje lancima

mojih uzavrelih strasti

i da te primirim uz svoje klimave skute.

 

Ne trebam ključeve tvoje slobode da bih bila sretna,

Niti katance tvojih nadanja da bih te voljela.

20.10.2008.

VRATICE SE RODE ( X dio)

Stojala sam  ko ukopana u zemlju, dok se soba okretala oko mene .Zidovi, ko zidovi bijeli ali zasto se micu, zasto se suzavaju i stiscu, gusi  me ovaj prostor, treba mi zraka, treba mi neko da me pridrzi...treba mi ..

a onda mrak i gubitak svijesti, sjecam se da sam se probudila sva mokra, i da sam se tresla.Da li je to bilo od one hladne vode kojom su me poljevali i li od onog straha koji se opet javio u meni..ne znam..znam samo da mi se uzasno mantalo i da sam osjecala nemoc i trnce u cijelom tijelu.

Gdje mi je mama,recite mi sta se desilo s mamom?

Ne brini , dobro je, samo joj je malo pozlilo i odvezli smo je u bolnicu u Zenicu.

Sta ce u bolnici ako joj je samo pozlilo..molim vas ne lazite me, recite mi istinu, iako sam jos dijete zasluzujem da znam sta se desilo mami...

Tetka Bedra je samo uzdahnula i rekla u pravu je dijete , recite joj...

Majka mi je prisla i onako placnim glasom rekla ...u bolnici je jer je imala mozdani udar...

U tom trenutku samo je nastupilo zujanje u usima...i neki neobjasnjivi mir potopio je tijelo, nestalo je trnjenja u nogama, onog osjecaja hladnoce...samo mrak oko mene i neki glasovi u daljini  koji dozivaju Minka, Minka...Jesam li ziva? Ili mrtva..gdje sam to?

A onda sljedeci tren, suze, jecaji i bol koja je stezala  u grudima, ni glasa u meni, ni zraka u plucima..borim se da udahnem, da otvorim oci da kazem nesto, ali ne vrijedi, suze guse svaku onu rijec koja se pojavi na usnama pa je salju na dno duse, gusim se ...u jecaju...Misli su lunjale mojom djecijom glavom...onako nevine i preplasene cucale su u meni i samo nekim cudnim glasom cvilile ne smijes i nju jos da izgubis...ona ne smije da umre, ne samo ona Boze dragi, ne moja mama...ne, ne, to ne smije da se desi,.

Ne znam koliko je trajalo, ali prvo sto sam uspjela izgovoriti jeste vodite me mami, hocu da je vidim...

Zelim da vidim mamu!

20.10.2008.

NEMIRNA MORA

Postelja ....i mi

Dva stranca,  uhvacena u mrezu strasti.

Predace se veceras

i ugasiti vulkane kljucalih zelja.

 

Podici cu bijela jedra i cekati

njedra vjetra da me odnesu od tebe

Na pucinu divljih strasti

da postanem oluja ,

zauvijek uzburkam

tvoja mirna mora.

 

Vjetar, kisa i  pramac moje želje

valovi, pjena i miris postelje.

Neću bit vatra što gasne bez daha

već orkan moćni

što udara bez straha


 

 

18.10.2008.

MOJE SVECANO POTPISIVANJE DEKLARACIJE

Sinoc je bilo upriliceno drugo zvanicno okupljanje "Poguzija", na kojem smo potpisali i svecano se obavezali da smo poguzije, kazu mene su primili u udruzenje nebil me udebljali..hehh..hajd eto da i to cudo vidimo, ako uspiju, te zene su carobnjaci!

Helem izmedju ostalog rekle su da ce na drugom okupljanju meni oduzeti mobitel, jer sam sinoc "precerala"..sram  da me bude, bas sam nekulturna, ali zato je kriv ..ma hajd nije ni bitno,prepoznace se on svakako....:) Ali bolje mu je bilo da je dosao nego sto smo se bihuzurili tipkanjem poruka, barem bi se najeo ko cojk, i pri tome bi vidio nesto slatko (Mene naravno)..hehh ubice me za ovo kad procita...

Ali nisam bila ja samo opominjana..hehh tu su bile i CrazyBitch i Shizika..prosle su gore od mene.

Naime nasa draga i uvazena predsjednica je zabranila svaku vrstu ISPODSTOLNOG ili ti ga ISTOSPOLNOG pipkanja..

Mislim halooo..to je toliko nehumano, ali red je red, i mi clanovi ga moramo postovati...

Eto dragi moji, da ne gnjavim vise, ionako ce biti sve u zapisniku, kad ga nasa draga sekretarica prekuca, tako da cete ostale detalje moci tamo protabiriti...

Srdacno vas pozdravlja vasa poguzijka ..DIJETENOCI

 

18.10.2008.

VRATICE SE RODE ( IX dio)

Hazemova smrt pogodila je sve, ali cini mi se nekako najvise Minku.Bila je jos uvjek samo dijete, i tesko je bilo njenom malom umu pojmiti neke stvari, tesko je bilo prihvatiti gubitak, jos jedan udarac zivota.Deda je bio njen oslonac, centar njenog malog svemira.Oko cega ce sada njen zivot da se okrece, u koje sunce ce sada da gleda.koje ruke ce sada da je stite i griju? ..Bila je potistena danima, i samo je sjedila u svom budzaku, onom malom kutku na kraju sobe i buljila u prazan kauc gdje je deda lezao.Imali su toliko planova, toliko toga zajedno su htjeli da urade, a sada je dosao kraj svemu...samo jedan blagi potres i sve se srusi u trenu, kao kula od karata.Zivot dobi ogrmnu pukotini i prazninu koju niko i nista nije mogao zakrpiti, zazidati.

Dani su prolazili i bol je polahko blijedila..sjecam se da je majka govorila..ne daj Boze da ona bol ostane uvjek, covjek bi crko.Ipak nekada i vrijeme radi za nas .Zivot je djeco draga bara,,,baceni smo u nju s nekom namjerom, jer sve u zivotu se desava s razlogom, a na nama je da odlucimo da li cemo da plivamo ili potonemo.I zaista bila je upravu.

Minka je  odlucila da pliva i da grabi svom svojom snagom naprijed.Sto zbog sebe same ,sto zbog ljudi koji su bili uz nju.

Ali godine koje su slijedile nisu bile nimalo lahke, donijele su nova iskusenja, nove bitke koje je trebalo izboriti.Zivot je Minku natjerao da odraste brze i da izraste u pravog borca.Nije znala za poraz, toga u njenom zivotu nije smjelo da bude, to je bio luksuz koji se skupo placao.I taman kad se cinilo da su se sve kockice poslozile u jedan mozaik zivota, desi se nesto sto je poljulja iz korijena, sto joj izmace tlo pod nogama.

Ne sjecam se jasno bas svih detalja, ni kako se sve desilo, mozda upravo je bujica tih emocija i straha dovela do toga da sjecanja na taj period utamnicim u podrumima svog tada jos djecijeg uma.Sjecam se da sam bila u skoli tog dana, cetvrti razred osnovne skole sam bila.Stigla sam kuci ranije nego li obicnio...u kuci je bila mukla tisina, samo je majka sjedila pored peci u mutvaku i plakala.Noge su mi se oduzele, i jedvada sam uspjela izustiti,majka sta je bilo, zasto places?

Samo me pogledala i ruknula u jos veci plac...knedla je stala u grlu, neki osjecaj nepojmljive hladnoce ukocio je cijelo tijelo..samo sam uspjela reci gdje mi je mama? Sta se desilo mami?

 

(TO BE CONTINUED)

 

18.10.2008.

RIJEKA ZABORAVA

Prsti prepleteni u cvor

i rijeci na usnama

ko sirocad stoje nijeme i preplasene.

Hocu da ne mislim na tebe

da te ispustim iz duse

i da kao rijeka zaborava oteces od mene.

Ali svaki puta vracas se i plasis

ove divlje zvijeri moje maste

sto kao preplasene srne jurcaju bicem

i skrivaju se u sumi zaborava .

 

Pa se onda pitam

koliko treba jos vode proteci mojim slapovima i

koliko jos bujica treba preplaviti ovo umorno tijelo

da te zauvjek odnesu u mora

mrtvih zelja.

 I da te  zauvijek sahranim na dnu svojih okeana

u pjesku skrivenih strasti.

 

 

17.10.2008.

Slagalice

Drhtavi prsti doticu zemlju

i kupe prasinu zivota.

Zelim pokupiti ostatke sebe

i kao u slagalici sklopiti zivot

U jedan ram.

 

 Zelim da stresem uspomene sa sebe

ovim blagim jesenjim povjetarcem

I obojim zivot bojama ljubavi.

 

Dosta je bilo suza

neprospavanih noci i zebnje u srcu

Hocu ponovo da volim

i  smijem se.

 

17.10.2008.

TI

Ti znas kako mi reci ne

i odgurnuti me od sebe.

 

Ti mozes reci da me mrzis

i da ti nikad nista nisam znacila.

 

Ti znas kako me povrijediti

i istinu presutjeti.

 

Ti mozes voljeti druge

i lazne osmjehe im dati.

 

 

 

Ti  to znas i mozes

Ja ne znam

Ja ne mogu.

 

16.10.2008.

VRATICE SE RODE ( VIII dio)

Nije proslo mnogo vremena, a Hazem se prirazboli, i pade na postelju.Topio se kao snijeg...kopnio iz dana u dan.Od onog krupnog radnika i covjeka od dva metra , postade samo kost i koza.Nesreca nikad ne dolazi sama, govorila je majka Sena, uvjek povuce za rukav sa sobom drugu.Znala je da od ove bolesti lijeka nema i da se njenom Hazemu blizi kraj, ali zasto bas sada ? Zasto tako rano na vjecni pocinak treba poci?

Cjeli zivot se borio kao lav, isao po terenima, radio kao crv da bi obezbjedio krov nad glavom njoj i djeci, podigao ih na noge, ucinio postenim i cestitim ljudima, i sada kada treba da uzivaju u svojoj starosti, zivot joj ga oduzima.

Plakala je uz postelju dok je nocima hizmetila mu i strepila nad njegovim uzglavljem.Nudili se rodjaci da priteknu u pomoc, da je zamjene, da joj malo olaksaju, ali ona nije dala nikome.Neka me,pustite me, imat cu se kad odmarati, nije mi tesko.Kad mom Hazemu nije bilo tesko cjeli zivot da radi za mene i da mi ugadja, zasto bi meni bilo tesko sad da njemu prihizmetim.Ne odizimajte mi i ovo malo vremena sto nam je ostalo da ga provedemo zajedno...Ne bihuzurite ga jos vise, pustite ga nek boluje u miru .

Iako je lezao na samrtnickoj postelji i jecao od bolova, stalno je dozivao Minku.Bila je njegovo prvo i jedino unuce , i volio je cini mi se vise od svoje djece.Htio je da ponese taj izraz djecijeg lica sa sobom u mezar.Zovite mi Minku, vikao bi u onim trenucima kad mu je bivalo lakse,kad bi morfij ublazio bolove. Zovite mi Minku, hocu da je vidim, da bude samnom,  necu da je ostanem zeljan kad umrem.

I nije, iako je bila jos uvjek samo dijete, bila je uz njega svo vrijeme, cesljala onu sijedu kosu, mazala blijedo lice kremama, i parfemima ubijala miris trulezi i smrti.Zeljela je da  deda bude lijep, da ozdravi i da opet rade one vragolije od prije, da opet zbijaju sale na racun majke i mame, da se smiju njihovim pridikama i kritikama kad bi onako  blatnjavi iz baste usli pravac u avliju.Da beru voce , da uzgajaju sumke jagode tamo u cosku basce.

Deda bi samo blago uzdahni na njena mastanja, i tek u krajicku oka bi mu zablistaj pokoja suza.Htio je biti hrabar i ovoga puta, i bez imalo straha otici na ahiret, ali hrabrost ga je napustala iz dana u dan, izdala ga i ona.

Noc prije negoli ce preseliti, zovnu Senu, i djecu da se okupe.Htio je dati poslednje upute i reci sta im je ciniti., rece Ahmedu svom jedincu, da njemu ostavlja u amanet ovo zenskinje u kuci, da se brine o njima i da ih pazi, jer je od sada on glava kuce, Seni ostavljam svu imovinu, nju ima da slusate i postujete kao sto je bilo i do sada, a Minki mi dajte milac za kucu, nek imak Kad poraste da podigne kucu sebi, da ne bude siroce i kad odraste, nek se ne osjeca ugrozenom, sve ovo sto imam i sto sam za zivota stekao je njeno koliko i vase, i Seno, ti ces joj dati onaj prsten od mog oca sa hadza...Toliko od mene djeco moja, ti Ahmede znas sta ti je ciniti, i nikada ne zaboravi ko ti je mati i ko ti je sestra.A Minku ces da gledas kao svoje rodjeno dijete.

A sad izadjite i pustite me da odmorim....samo ti Senija ostani i pomozi mi da uzmem abdest.

Svi pognutih glava, suznih ociju napustise sobu u kojoj je Hazem lezao, a za njima izadje i majka..

Ostao je sam u sobi, cjeli zivot je bio okruzen ljudima, ali sada je htio biti sam, zelio je otici sam i bez icijeg prisustva, nije htio da mu iko ,pa cak ni njegovi najblizi vide strah u ocima i muke kad se noge omotaju jedna o drugu.

Krenu da izgovara rijeci i sehadet...

"Sjedim na koljenima, slusam.U tisini sobe, negdje iz zida,iz stropa,iz nevidljivog prostora kuca kudret sat,nezaustavljiv hod sudbine.Potapa me strah kao voda.Zivi nista ne znaju.Poucit me mrtvi, kako se moze umrijeti bez straha ili bar bez uzasa.Jer, smrt je besmisao,kao i zivot"

 pogleda jos jednom u sva cetri coska sobe i ispusti dusu.

 

(TO BE CONTINUED)

16.10.2008.

VRATICE SE RODE ( VII dio)

Cjelim putem kuci, Minka je sutjela, misli su kao poplasene zvijeri lutale  joj glavom.Bila je ljuta na sebe i svoju djeciju tvrdoglavost, nije trebala ici da ga vidi, nije smjela zadati mami i njoj dragim osobama ovoliko boli.Tek  sad je znala, tek sada svatila je da trazi od zivota nesto nemoguce, nesto sto se nikada nece desiti.

Ali mozda je i bolje ovako, pomisli u sebi.Sad barem znam, ali nikada necu razumjeti..nikada, proguli Minka sveg glasa i briznu u plac.

Deda je gledao skamenjen u nju.Znao je da ovo nece biti nimalo lahak susret, i da ce proizvesti samo jos vecu zbrku u djecijoj glavi, ali moralo se desiti, ovaj dan je morao doci.

Trebalo je Minki objasniti,reci neke stvari, ali kako pitao se Hazem,,, kako kad je ona jos uvjek samo dijete, a ovo su stvari koje je i odraslim osobama tesko reci, objasniti.

Ne smijes da places,ti si jaka djevojcica...i sto god da se tamo desilo, treba da ostavis iza sebe, i krenes dalje.Ne trebas da se osvrces natrag i vuces jos i taj teret sa sobom.Dignute glave se ide kroz zivot Minka, ovo dobro upamti.Dede nece biti uvjek pored tebe, ali zapamti da samo uzdignute glave i pogleda treba da krocis dalje kroz svijet.

Znas kako kazu, kad ti zivot da limun, ti ga uzmi i od njega napravi najsladju limunadu.

Mozda sada ne shvatas moje rijeci, ali vrlo brzo ce doci vakat kad ces razumjeti sta sam ti htio reci.Ovo je samo jedno iskusenje u nizu...nek ti to bude pouka i ideja vodilja kroz zivot.Da nikad, nikada ne napravis greske nalik ovima

.A sad, evo ti maramica, obrisi te suze da te mama i majka ne vide takvu.

Znas, zamisljala sam ga potpuno drugacije, u svim mojim snovima bude uvjek pricljiv, nasmijan i uvjek drugacije izgleda.Zamisljala sam da ima brkove, da je krupan i ogroman...da ima....ma nista deda zaboravi...samo sam previse ocekivala i previse se nadala, a nisam smjela to.Sad znam da nisam, ali bicu ja dobro.Imam vas, i meni niko vise ne treba.Imam sve sto jednom djetetu treba, a to je ljubav, ova ogromna ljubav i paznja koju mi dajete svaki dan.

Kod kuce su svi sa strepnjom cekali njihov povratak.Halida je ko muha bez glave trckarala iz avlije u kucu i obratno, sa zebnjom u srcu cekala je da se vrate i samo je molila Allaha da ne bude suza na djecijem licu, jer to mu ne bi mogla oprostii, preko toga mu ne bi mogla preci.

Povrijedio je mene , ali nece mi i djete povrijediti, to mu necu dopustiti..ne, to nikada.

Kada je ugledala oca i Minku na kapiji, kako ulaze, grudvajuci se i vukuci jedno drugo za nos..samo je blago odahnula, i razvukla usne u osmjeh .Osjetila je olaksanje kao nikada u zivotu, osjetila je onu sigurnost koja joj je bjezala vec dva dana iz duse.

Samo je gledala u oca i cekala da joj da isaret da je sve proslo hairli..Hazem to primjeti i samo potvrdno klimnu glavom.

 

Od tada je proslo mnogo vremen a Minkinog oca niko vise nikada nije ni spominjao, kao sto je bilo i do tad., Samo jednom prilikom komsija Rasim pomenu, kako je tog dana kad su isli da ga vide, Kemo vidno uznemiren psovao na svoju tad vec novu zenu, govoreci kako je bio jasan da nece nikakvog kontakta i da njemu ne treba ovo, valjda misleci na susret s djetetom.

 

 (TO BE CONTINUED)

15.10.2008.

VRATICE SE RODE ( VI dio)

Jos je bilo rano jutro, snjeg je pomalo padao i prve stope koje prodjose ulicom bile su stope Minke i dede.Dvije male stope , dva otiska nesigurnih koraka i dva cvrsta i duboka otiska Hazemovih cizama gazili su sigurnim koracima ka sudbini,,,ili cemu vec..Jedna mala promrzla rucica i druga ogromna radnicka ruka preplitale su prste i trazile toplotu u dedinom dzepu kaputa, dok su isli niz sokak, dole niz mahalu, pa na stanicu.

Sabahajrula Hazeme, gdje vi tako rano po ovom snjegu..upita Paso, stari komsija...

Allah razola ..evo poslom u carsiju nesto..ispita se deda uctivo i produzi dalje ne zelec nista objasnjavati starom liscu kojem je vec upitnik svjetlio iznad glave..

Autobus je kasnio..tako obicno biva kad covjek zuri da nesto cim prije zavrsi.To je jos vise unosilo nemir u Hazemove  trosne  i promrzle  kosti.

Ne brini deda bit ce sve dobro..rece Minka, stezuci mu ruku jos cvrsce i smjeseci se onako naivno i nevino, bas kao sto samo djeca mogu.

Znam djete , bit ce ako Bog da..potvrdi Hazem dok mu je glas titrao poput strune.

Cak je i djete primjetilo moj nemir i nerevozu..sta li ce tek on da pomisli..prozuja mu kroz glavu..

Koraci su sve bili tezi i tromiji kako su se priblizavali krugu fabrike, gdje je radio Minkin otac.

Zrak u plucima ovo dvoje putnika bio je sve rjedji, da li zbog zime ili strepnje koja je rasla u njima dvoma...Ne znam.

Hazem je bio nemiran...i samo jedno pitanje se motalo po glavi...Sta Boze ako grijesim?

Sta ako samo povrijedim jos vise ovog malog insana pored sebe?

Ali povratka nije bilo...jer taman sto su zakoracili u dvoriste fabrike Hazem ga primjeti kako stoji naslonjen na zid trosne zgrade i kako pusi cigaretu..

Samo duboko uzdahnu..prouci tiho u sebi bismilu i rece Minki pokazujuci prstom u Kemala..eno ga..onaj covjek je tvoj otac!

Minka se trgnu iz dedine ruke i pohrli ocu u susret..pohita u zagrljaj covjeku kojeg prvi puta vidi svom u zivotu.Nije ga poznavala, niti bilo sto o njemu nije cula ,a opet...opet ga osjecala svojim.

 

Babo, babo..dozivao je djeciji glasic stranca , dok je trcala u zagrljaj mu.

I prije nego li je uspio da izusti rijec, prije nego li je i shvatio sta se desava djecije ruke su se obavile oko njegovog vrata i njezno cjelivale blijede obraze...bio je vidno uznemiren i potresen, to se moglo citati na njegovom licu i drhtaju ruke sto joj u trenu ispade cigareta na asfalt.

Stajao je gluh i njem..naspram Minke. Gledao ju u nevjerici i sa nekom dozom straha.

Babo to sam ja, Minka..tu sam, pored tebe, ne boj se ne sanjas me, stvarna sam..promrmlja Minka gledajuc ga zbunjeno...

On je i dalje sutio i gutao gorke zalogaje svoje objesti.Nikada nije ni slutio da ce mu se ovo desiti, da ce ga ovo malo djete ovako zadesiti i preteci u rijeci..

Ne boj se babo, dosla sam samo da te upoznam i vidim, ne trazim od tebe nista.Samo hocu da tvoj lik kojeg sanjam u snovima dobije konacno lice, da ona tisina, dobije glas i da sutra ako te na ulici sretnem, da znam da si ti moj otac.Samo toliko trazim..mislim da nije mnogo..I da, jos samo nesto, za ovo nisu krivi ni mama, ni majka , ni deda...ovo je bila moja zelja .Tek toliko da znas, da ne krivis nikog sem mene...

Poljubi ga jos jednom, sada vise onako nespretno i masuci mu rukom krenu se udaljavati od njega, isla je prema dedi a stalno se osvrtala na oca, cekajuci da izusti nesto, da ucini nesto.

Ali nije ucinio nista, nije rekao nista, samo je stojao kao kip naslonjen na zid.

 

(TO BE CONTINUED)

 

 

15.10.2008.

Mom malom zlatu

Danju dok oblak sanjam

 i tvoje plave oci,

kosu od mehkog granja

Skrivaju tople jesenje noci.

 

Zvijezdama si okicena

i u obraz me ljubis,

Pozeljeh te dotaknuti

ali ti vec tamo iza neba se gubis.

 

Ja Te molim daj mi krila

od andjela il leptira,

da ja nadjem zlato svoje

 

Tamo gdje tuga oblaci boje.

14.10.2008.

VRATICE SE RODE ( V dio)

Tu noc niko u  kuci nije ni oka sklopio..nerevoza u zraku  gotovo da se mogla rezati nozem, vrata otvorenih dusa su lomila prozore i pravile promahu od uzdaha...samo je Minka spokojno spavala i cekala zoru da zarudi i da upozna oca,konacno.

Halida je cjelu noc provela hodajuc po avliji i s tespihom u ruci...ucila je sve moguce dove i sva sura koja znala napamet je...molila je Boga samo jedno, da joj dadne cudo i da otac njene kceri bude barem jednom u zivotu covjek.Da mu se smeksa srce i prihvati Minku..ne trazim Dragi Boze od njega nista, nikad i nisam, samo nek se smiluje na to djecije lice i nek joj uputi koju toplu rijec, onaj ocinski topli zagrljaj, za kojim tako zudi.

Smiluj mi se Dragi Boze, uslisi moje molitve i smiri ovo preplaseno srce i ovu ustreptalu dusu.

Ne daj da mi dijete povrijedi i osakati joj snove i nadanja

Amin!

Jutro svi docekase na nogama i prije zore, cini mi se...svi su sutjeli i poglede slali ka nebu zajedno s molitvama koje su izgovarali tiho i svako u sebi, nije se moglo cuti nista, sem njemog micanja usana i pokojeg srka kahve sto bi speri suha grla.

Deda je nerevozno palio vec petu cigaru, sto je jos vise davalo prizvuk njegovom hropcu u prsima...

Moras malo babo smanjiti te cigare, vidis da ti skode, rece Ahmed, gledajuc zabrinuto u oca.

Ne brini ti za mene, moje vrijeme gdje je tu je, necu jos dugo..samo da ovo hairli danas zavrsim i onda mirne duse mogu poci na onaj svijet.

Nemoj tako babo, jesmo rekli da nema predavanja niti tih prica o smrti.. ti ces biti sa nama jos mnogo godina ako Bog da....

Aja bome sceri..odsviralo je moje..ali nicija nije do zore sjala.

Nije me strah smrti, znam da su mi dusa i savjest ciste, samo mi je briga za tebe i Minku.

Ljudi su zli djete moje, ja sam do sada bio tu i branio vas zlih jezika i ruznih rijeci, svjetla obraza si hodila sokakom....strah me da kad ja odem, da ce biti samo gore, a ko ce onda da bude iza tvojih ledja...

Neka babo ,nemoj molim te..izusti Halida kroz plac, ljubeci ruku sto je drhtala mu na krilu.

Suze se prolise dedinim licem i krenuse kao vojnici da stupaju jedna za drugom...plakao je kao malo djete...kao siroce cvilio je...

 A zatim se trznu, skoci na noge i dozva Minku da sidje iz kuce.

Bilo je vrijeme za polazak, dosao je cas istine, doslo je vrijeme za prvo vidjenje oca i kceri, prvo nakon osam godina

 

(TO BE CONTINUED)

14.10.2008.

STAZA ZA BIJEG

Pospi trnjem  puteve i staze kojim hodim,

  I tako osakati korake moje ako ikada

Drugom u zagrljaj pohite.

 

Nek ostane krvav trag mojih stopala 

na drumovima kojima htjedoh pobjeći od tebe.

Da  tvoji psi tragači mogu me lakše naći .

 

14.10.2008.

VRATICE SE RODE ( IV dio)

Halida zamace s Minkom u kuhinju, a Hazem se namrsti i nerevozno prodje cesljem kroz kosu..to je uvjek radio kad je nerevozan i kad bi negodovao necemu...

Majka Sena ga pogleda ispod oka i taman da zausti recenicu, on je prekide...

Sad ja govorim zeno..rece nekim cudnim glasom koji gotovo da je granicio s naredbom i ljutnjom...ovako vise ne ide..i nek mi je sci po stotinu puta ali neke stvari mora da svati, i sto prije  se urazumi bice bolje i po nju i po Minku.

 U redu je sto se nisu dosad vidjali, nije niko ni trazio da se vide, ali sada kada Minka je vec odrasla i kada pocinje da shvata neke stvari..ima pravo da zna cijelu istinu, i na kraju da se vidi s ocem.Ne mislim da ce i on biti toliko tvrdoglav i da ce odbiti je, ako to ucini onda on nije insan, i vise nikada nece imati pravo na nju.

Dijete zasluzuje da zna ko joj je otac.Sutra da ga na ulici sretne, ne bih ga prepoznala,kao ni on nju.To je Seno i grihota i sramota...

Sutra je spremite ja je vodim kod njega..pa nek bude kako Allah hoce..On zna najbolje!

Ali Hazeme, Halida ...

To je moja poslednja..odbrusi deda...majka ustade i lomeci ruke zamace u mutvak..kako ce reci Lidani, sta ce ona reci, kako ce reagovati..uvjek je strepila i plasila se ovog trenutka, jer je znala da ce ga vrijeme donijeti, i da ce se desiti, da ce se probuditi zelja u djetetu.Ali ne sad, ne ovako brzo, ne sutra.

Sta ce biti ako?

Sta u slucaju da?

Hiljadu pitanja se motalo po njenoj glavi, sumorne misli su se rojile i zujale kao pcele u kosnici...strepnje su radjale jedna drugu.Pred njom je bitka a ona jos nije spremna za borbu, jos se nije bila oporavila od proslog boja, a sada evo vec valja krenuti u novi.

Nemam snage majko..ne mogu dalje, ne znam dalje..cjeli svijet mi se rusi i obrusava a ja nemam snage ni da se izmicem vise,

Povrijedio nas je jednom vec, i opet ce, znam to..osjecam to..

Paticemo svi jos vise, a pogotovu ona, kada shvati da je otac ne voli i da ne mari za nju.

Povrijedit ce je majko, a ona je jos uvjek samo djete.

Sena je primi za ruku i uzdahnu zajedno sa njom, cini mi se u isti mah..

Bit ce ono sto biti mora...ko smo mi da joj branimo da ga vidi, i da ga upozna?

Nemamo pravo da joj to uskratimo.

Moli Allaha da sve bude hairli i da se njegovo srce smeksa kad je vidi.

Moli Allaha sceri moja, moli i ja cu....

 

(TO BE CONTINUED)

13.10.2008.

POST BEZ NASLOVA

Zivim sa prasinom u srcu.

Drugacije bi bilo tesko opisati.

Bilo je muskaraca prije tebe, nekoliko njih, ali nijedan poslije.

Nisam se svjesno obavezala na celibat, jednostavno nisam zainteresovana!!!

13.10.2008.

STUB SRAMA

Pronađi me u tapkanju mraka,

u tišini mojih gluhih noći

i kriku  tek osvanulih zora.

 

Ukroti moja sumorna jutra

kao ždrijebice divlje i  rovite

baci to laso i uzde što  sjeku ti prste

i priveži me na stub srama.

 

Stojaću kao olovni vojnik

njema i gluha naspram tebe.

 

Iz mene nećeš ćuti ni jauk niti treptaj,

samo blagi osjećaj strepnje.

I vatru što raspiruje tvoje želje

na blagom povjetarcu uzburkanih strasti.

 

Stavi me u okove i pred svima upri prstom u mene

Reci evo je ljudi, to je ta žena

to je grješnica, sramna i stidna

To je ta luda što voljela je i što

od aška ljubavi izgorjela je.

 

 

 

13.10.2008.

VRATICE SE RODE ( III dio)

Dani si su nezili ,jedan za drugim, ljudi su kao sto rece majka Sena, poceli zaboravljati polahko, i niko vise nije ni obracao paznju na nevolju koja bijase zadesila Hazemovu kucu.Za nju su na kraju znali samo Halida i otac i majka joj.Minka jos uvjek je bila mala da bi neke stvari znala i da bi pitala za oca, ali i to se ubrzo promjeni.

Nije proslo mnogo vremena Minka dodje placuci kuci sa sokaka...svi se sakupise u avliji i na pitanje sta je bilo ovoga puta..Minka briznu u plac...

Deda zasto su djeca tako zla?

Deda ju je gledao sa cudjenjem i sa nekom cudnom strepnjom, slutio je da je doslo vrijeme da joj se neke stvari kazu..

Stavi je u krilo, obrisa suze s onog preplanulog lica  i krenu da razgovara s njom kao sa odraslom osobom, dok su ostali  u cudu gledali prizor.

Nisu djeca zla Minka, djeca su nase jedino blago i jedina svjetlost koj hodi ovom zemljom...djeca ne znaju biti zlobna, oni ne znaju za mrznju u njihovim srcima, to sto ti nekada kazu neku ruznu rijec ili sto ti se smiju ne znaci da su zli i da te mrze.Ti moras da znas da si ti posebna djevojcica i mozda su samo nekada malo ljubomorni na tebe, na tvoj mali svijet i na taj tvoj osmjeh.

Ali deda zasto mi Vasvija danas kaze da ja nemam oca i da su mene rode donijele i ostavile  pred tvojim vratima?

Deda samo duboko udahnu i jedva cujno izusti...

ehhh zlato moje...dok mu suza kliznu niz lice

Ne placi deda, rece Minka brisuci sojim prsticima vlazni trag na dedinom licu...privuce mu se jos dublje u zagrljaj i saputajuci mu rece...Znam ja da to nije tako, ne brini. Ali zelim da upoznam oca, hocu da me sutra odvedes kod njega.

Svi se skamenuse, nisu mogli ni naslutiti da ce Minka pozeljeti da ga upozna i da ga vidi, jer nikada do tada nije ga ni spomenula.

Odkuda da se sada pojavi ta zelja, odkuda bas sada da izroni ta potreba?

Halida skoci na noge i onako usplahirena otrgnu je iz dedinog narucja, to cemo ostaviti za neki drugi put Minka, kad ti se otac vrati s puta, a sad moras da jedes, cjeli dan nisi nista jela...

Pogledaj deda ti je donio ono sto najvise volis..hrenovke i macmalo...

Hjde da sad jedes, moras narasti velika i lijepa, da ti ne govore vise da si glista, i da  mozes da se igras sa ostalom djecom..

Minki se lice ozari osmjehom i potrca za majkom u kuhinju. A mama hocu li sutra moci da se igram s  curicama kod Hanke?

Hoces pitati teta Jasminu mogu li i ja da dodjem kod Hanke?

Ponijecu svoje lutke i odjecu.. i slatkise one sto mi je daidja donio iz Zore juce., da mozemo da pravimo rucak i da se igramo..

Jel mogu mama?

Prvo da jedes, pa cemo onda zvati Jasminu i Hanku.

Ti si najbolja mama na svijetu, znas li to...

Naravno da jesam, a to je zato sto imam najbolje dijete na dunjaluku.. zato sto imam tebe...

 

(TO BE CONTINUED)

 

 

12.10.2008.

DOZIVAM TE

Dozivam te glasom kojeg vise ni sama ne cujem

Sapucem neko ime nalik tvome

i kad god se okrenem neko novi pored mene stoji.

 

Truje mi uspomene na tebe i

krade dodire koje tebi htjedoh da poklonim.

Uzima mi dio po dio tebe

I pokopava u sjecanja koja postala su zivot moj.

 

Vristim....

Jecim tvoje ime ...

Ali ti mi se ne odazivas, samo neka sjenka

Cuci pored mene

I spi pored uzglavlja mog...

 

Pa zar je to sve sto od nas na kraju

ostalo je?

11.10.2008.

STASAVANJE

Budim se!

snovi se sklanjaju

u nade i drhate

počinje novo stasavanje u stvarnosti

ulazak u tuđi san s mogućnošću da ga promjeniš

ali bez dara da se probudiš

dok ne zaspeš!

Stići ću valjda

i to da učinim

ako požurim

stisnem zjenice

i probijem pogledom do granica vidljivosti

(baš tu negdje na granici

gdje stvari nude samo obrise

uvijek se može malo

uljepšati stvarnost)


Prvi korak je uvijek iskorak

iz postelje na tlo

onako kako me nena učila

desnom nogom

s bismilom

i nadom

da kračem u nešto ljepše!


/TI ZNAS/

10.10.2008.

MARS SMRTI

Blatnjava cesta i mars smrti

Pred nama koji moramo preci

Krvavih stopala dok budemo  jurisali u beskraj

ogoljenih snova i osakacenih ideala.

 

Krocimo kaljuzom besmisla

i strmoglavljujemo se u ponor

Ogrnuti glupom hrabroscu koju ubija

i najmanji treptaj u gori.

 

Ne pitamo zasto ni zbog cega,

jer rijeci su gluhe u dolinama smrti i

Tope se kao vostane figure

Dok cekamo smaknuce

i poslednji udisaj da prostruji tijelom.

 

Spustamo ruke niz izgladnjela tijela

Zatvaramo oci i pod kapcima trazimo

Sliku iz djetinjstva

Vidim sofru, oca i majku

Cujem bracu i sestre kako se kikocu u daljini

I otimaju za onu koru crnog hljeba

 

Sirim nozdrve i osjetim miris krvi

Sto poji ovu gladnu zemlju.

Vidim bljesak britke sablje

I obezglavljeno svoje tijelo sto lezi u kaljuzi zivota

 

Stresam se od hladnoce sto struji mi bicem

I bespomocno  cekam svoj poziv u smrt.

 

10.10.2008.

VRATICE SE RODE ( II dio)

Dani su se nizali jedan za drugim, Minka je rasla, što bi narod rekao, ko iz vode, i svi su pripisivali cudu to sto je prezivjela. Majka Sena..kako je zvala nanu, samo bi se osmjehnula na opaske te vrste i kazala  da niko niciju nafaku ne moze uzeti ,niti hljeb jesti umjesto drugog.

Bila je umiljato celjade ali dosta povucena i potistena..nije to bio nedostatak ljubavi, barem toga je imala na pretek, vec nesto drugo, nesto sto ju je nagrizalo unutra i izdvajalo od druge djece. Imala je svoj svijet, u kome je zivjela i u koji je rijetko koga pustala, sanjala je neke svoje snove za koje je znala da ce ih ispuniti jednog dana..bila je velika sanjalica ali uvjek objema nogama na zemlji.

S drugom djecom se rijetko igrala, ne zato sto nije htjela da dijeli svoje snove i svoja djecija mastanja sa njima, vec zato sto su je uvjek gledali drugacije.A ona je mrzila da bude drugacija, htjela je da bude kao ostali, kao drugi, da se ni u cem ne razlikuje od njih.

Htjela je da bude jedna od njih, da trci sa njima po pasnjacima, da se kupa na rijeci zajedno sa njima, u aksam da se igra zmurke i da pravi nestasluke kao drugi. Ali svaki pokusaj da postane dio njih zavrsio bi s porugom, i podsmjehom, te bi Minka onako pogurene glave i sa suzama u ocima bjezala kuci u svoj svijet. Svijet u kome nije bilo teskih i grubih rijeci, u kome nije bilo oceva sto ne mare za svoju djecu, zle djece koja ismijavaju sirocad,  ljudi sto upiru prstom u raspustenice...njen svijet je bio utopija, ali ona je htjela da ga ucini stvarnim.Da mu udahne zivot, da ga oboji bojama , da unese malo zivota  u njega.

 

Ali Minka nije znala da je to bilo vrijeme u kome promjene nisu bile dozvoljene, u kome je sanjarenje bilo zabranjeno i u kome se svako odstupanje od  postula mahale strogo kaznjavalo, i ko god je bio drugaciji bio je osudjivan unaprijed i obiljezen za cijeli zoivot.

U to vrijeme morao si misliti kao ostali, nisi smio biti drugaciji od drugih, jer bi odma postao crna ovca u zalutalom stadu...

Tako Hazemova kuca postade glavna tema traca, seoskih mahalusa,Halida postade zena u koju se upire prstom kad prodje.

Deda Hazem koji je bio ugledan covjek i cesit radnik tesko je podnosio novonastalu situaciju, i zle jezike sto su lajali bez prestanka...majka Sena je bila jedina koja je saburila i samo bi govorila sutite,pustite ih nek laju, nek spiraju grijehe sa vas..ako misle da ce im to to donijeti dobro i zadovoljstvo nek laju,nek eto olaksaju dusu..a Allah dragi moji zna najbolje.

Ne trebas se cseri moji stidjeti ni zbog cega, kad nema zivota i hajra s nekim ,onda ga nema i bolje na vrijeme presjeci, nego vehnuti pored nekog ko nije vrijedan i ko ne zna cjeniti sta ima pored sebe.Ni smo te odgajali da budes neciji rob niti sluga, da li smo ti hljeb u sake da budes neko i nesto u zivotu, da ti niko nema ni za sta progovoriti.

Dobila si to djete, nasu malu Minku,,,eto Bog je dade sliku i priliku svog oca,, to sto on ne zeli da vidi i da zna za nju nije tvoja krivica.Tvoje i nase je da joj posvetimo svoj zivot i da je izvedemo na selamet.

I dok smo ja i otac ti zivi nista vam faliti nece.

A ljudi ce pricati i odustati, desice se nesto drugo, zadesice nesreca nekog drugog pa ce preci na njega, da ga laju i ogovaraju,,to je tako sceri moja od kako je svijeta i vijeka, uvjek je tako bilo i uvjek ce biti..

 

(TO BE CONTINUED)

 

09.10.2008.

NARAMAK SRECE

Zagrebi po povrsini moga bica i

pronadji otiske prstiju i dodira svojih

sto jos uvjek snivaju na meni.

 

Skini pelin sa mojih usana

 vrati na njih poljupce vrele

i osmjeh davno ukradeni.

 

Pusti vjetar svojih uzdaha

da prodje mi kroz kosu

i tiho na uho sapni mi one dvije rijeci.

 

Hajde, jos samo danas mi  dodji

obrisi ovu prasinu sa srca.

i donesi mi naramak srece.

 

Hajde, jos samo veceras meni za ljubav

i za rad starih vremena

Dodji,  pomuti moja nemirna mora

i korito mojih ustajalih zelja

 

Hoces li ?

09.10.2008.

VRATICE SE RODE ( I dio)

Minka je bila jedinica u majke, i omiljeno dijete u familiji..ni danas ne znam zasto je bilo tako..da li zbog njenog umiljatog lica, one mirne naravi ili jednostavno zbog toga sto je cijelom svojom pojavom davala utisak nejakog i slabasnog bica...ili zbog neceg treceg,cetvrtog..to vise nije ni bitno...

Kad ju je majka donijela u narucju imala je svega godinu dana...ko pahuljica bijase bijela i krhka..niko sem majke joj Halide i nane Senije nije je smio uzeti u ruke, propasce mi kroz prste govorio bi joj dedo Hazem..polomice mi se u narucju strepio bi joj daidza Ahmed...neki cak nisu ni mislili da ce prezivjeti i da ce dozivjeti svoj drugi rodjendan.Ali Minka je zivjela dan za danom, grabila vazduh nejakim plucima i cjelim svojim bicem  borila se za jos jedan dan, za jos jednu nafaku i zoru sto je jutro iznjedri na krilima sunca...Odlucilo je to malo bice zivjeti za inat, pruziti osmjeh majci Halidi, obasjati joj zivot i uliti onaj tracak svjetlosti u njega.

Kada su dosle kod Halidinih roditelja, nisu imale nista do jedne male putne torbe i pregrsta pogazenih snova, ugusenih nadanja ,bolnih sjecanja...i onog samara prepunog bola na nejakim, krhkim zenskim plecima...trebalo je opet krenuti ispocetka, i sa dna..nista nije bilo teze i nista lakse rekli bi neki..ali one su znale kako je u stvarnosti bilo...Dedo ih doceka na kapiji rasirenih ruku i sa suzama u ocima...htio je biti jak i hrabar zbog njih dvije ali ga drhtanje brade izdade u poslednjoj sekundi, i ruknu u plac...majka rahmetli mi je poslije pricala da nikada do tada nije vidjela dedu kako place i kako se lomi na djelice..Prihvati Minku u narucje  zagrli Halidu, svoju jedinu kcer i uvede ih u kucu

.U kuci je bila mukla tisina,niko nista nije govorio,ali niko nista nije ni morao reci..u takvim momentima svi pustimo oci da govore i dadnemo dozvolu srcu da prizove ono drugo pored sebe...kao da je u trenu nastupilo ogromno cutanje izmedju neba i zemlje...

A onda deda otpoce razgovor...

Nista vam nece faliti dok sam ja ziv i dokle god u meni bude zivota,,,Ti si Halida moje dijete i to ces ostati uvjek, a Minka..Minka ce od danas biti radost i svjetlo ove kuce.

Da mogu dao bi svoj zivot samo da vas dvije budete srecne , i da ti zbrisem te suze sa lica drago moje dijete,ali ne mogu..Allah je htio tako i nase je da se pomirimo sa tim, da prihvatimo, jer Allah sceri moja, zna najbolje.

Ne placi dijete moje,jer ne vrijedi..budi jaka zbog  nje,,,govorio je upiruc prstom u besiku u kojoj bijase Minka.

 Budi hrabra jer prava borba i pravi zivot za tebe i nas tek pocinje, rece i privi Halidu a grudi...

Nije nista govorila,samo je udahnula i pustila dvije suze niz lice,jednu za sebe, drugu za Minku...valjda!

(TO BE CONTINUED)

08.10.2008.

NEMAM JA

 Nemam ja tu  hrabrosti da se borim sa

vjetranjačama tvojih nemira,

niti imam želju da prkosim vjetrovima što te odnose

svaki puta na vrata neke druge.

 

Nemam ja dragi više ni snova koje bi

i budna s tobom snivala

Niti nada koje bih ti u amanet ostavila

 

Nemam ja ništa više  što bi tebi vrijedilo

 sšo bi ti  bilo dovoljno da ostaneš

i smirisšse pored  ovih mojih skuta.

 

Nemam ja više snage da se borim

i vodim bitke sama sa sobom

 

 

08.10.2008.

SRETAN TI RODJENDAN

Rijeci su samo kapljica u moru zelja koje ti zelim,

Slova su samo zrno pjeska u pustinji ljubavi koju ti zelim pokloniti

Pa onda svatim da je to sve premalo za tebe i da ti zasluzujes mnogo vise.

Zelim ti da ti se ostvare svi snovi,ali da opet imas o cemu sanjati,jer na kraju sto je zivot do mnostvo neprosanjanih sova i nastojanja da ih se ostvari!

Dragi moj Eso zelim ti od srca sve najbolje,da proslavis jos mnogo rodjendana u zdravlju i rahatluku i tebi sa dragim osobama!

Sve najbolje zeli ti tvoja Emina :

08.10.2008.

SAMO JOS VECERAS

I veceras kise lije,kisne kapi udaraju u moje prozore i lome se kao  da su i same od stakla.Cujem ih samo ponekad,onako izmedju dva uzdaha koji nam se otmu,i onda na trenutak se prednem,pitajuc se ko se to lomi...

kapi kise ili ja u tvom narucju?

Hocu da se slomim veceras u tvom narucju.Hocu da kao val jurnem prema tebi i da se nasucem na tvoje obale.Da se razbijem na tisucu komada, da natopim tvoje tijelo zudnjom i cistocom svoga bica.Nocas hocu da budem kap kise na prozoru tvoje duse.

Otvori prozore ,rasiri ruke i primi me u sebe.Pusti da se razlijem po tvom tijelu, i da te preplavim cijeloga.

Veceras me privij na svoje grudi kao majka novorodjence, i dozvoli da osjetim otkucaje tvog srca,da cujem  kako preskace i sapuce "kucam samo za tebe"...veceras hocu da me volis kao sto nisi nikada prije,da natopis moju postelju kapima kise.Hocu da ih cujem kako se razbijaju i lome u tisini i u polumraku ove sobe.

Otvori prozore veceras,rasiri ruke i primi tu kap kise,pusti nek se upije u tebe,nek udje u tebe i nek te preplavi cijelog.

Jer veceras sam ja tvoja kisa,tvoj val i uzdah sto ti se otima...

Ti  budi moj prozor i moja obala o koju cu da se razbijem...

07.10.2008.

Suza i uzdah

Stojiš na prozoru i nerevozno pališ cigaretu

več s drugog kraja sobe mogu ti ćuti uzdahe

i potok suza što se slijeva niz lice.

 

brojim ti uzdahe kao što malo prije

brojah ti otkucaje srca na dlanovima

ovim kroz koje mi nestade kao zrak

 

Pogled upireš negdje u daljinu

i prizivaš riječi da priteku u pomoć

da dođu i kažu da je kraj...

 

Uzdah se uzdahom lomi

suza sa suzom susreće

žale za godinama I

onim jalovim dodirima

jer i suza i uzdah znaju da više nikad

neće ići u paru i sa nama.

07.10.2008.

Bez tebe

Puste su godine

i sjecanja sto ih nosim sa sobom

i ovi dani sto se nizu  

jedan za drugim kao  perle na djerdanu.

 

 

Bez tebe mi ne vrijede

ama bas nista

ni ovi snovi

sto ih budna i na javi sanjam.

 

 

Bez tebe sve moje

Ne vrijedi mi nista...

 

 

 

06.10.2008.

Ne pada samo kisa s neba

Opet ja kuburim s onim svojim hodzom...ovaj put nisu u pitanju cokoladice, vec uplatnice,,,danima me vojta i uplacuje pare na racun,koje zaboga nikad da stignu ili ti ga legnu na onaj moj mrsavi racun u banci...ehh jutros se naoruzam saburom, osmjeh nabacim od uha do uha i pravac grad , banka...negdje usput skontah da mi trebaju zvake i kojekakve djidje te svratim u trafiku da ih kupim..ama ljudi nisam ja ni stala tupavo,kad nesto pljus na mene,iz vedra neba...

sluteci vec sta bi moglo bit,polahko se okrenem u stranu i u istom trenutku mi se mrak navuce na oci...vrabac,ptica,ili ne znam ni ja koja vec pticurina bijase,,fino me uredila

Neki skolarci koji su stajali u redu iza mene,krenuse se gurkati i smjeskati,zbijati sale na ovu moju muku i samo jos vise dolijevati ulje na vatru..gospoda iz trafike,smjeseci se  dobaci mi  da se ne nerviram i da kazu da je to sreca...cuj sreca? kakva mi je to sreca  draga gospodjo?

Stojim tu ko popisana,sto se kaze ..hehh i skontam da ne mogu sad ovakva posrana u banku...onako sva iznervirana vratim se kuci, operem kosu,presvucem se i brze bolje u grad..na putu, svi nesto cudno bulje u mene,ko da mi na celu pise...hej ljudi ,usr..ane sam srece danas...svi mi idu na zivce,te ne mogavsi se suzdrzati nazovem svog dragog Esu,,reko ovo nesto nije  u redu Eso,svi bolan od jutros bulje u mene...on naravno u svom stilu,smjeseci se krene me zezat...i kaze ma nije bona to su svi primjetili da si zaljubljena...ma jes sipak,nije to...ali eto nek ti bude..helem udjem u banku,kad tamo guzva..uzas..ko u ratu kad se humanitarna djelila,tako se red razvukao,iza mene stoje neka dva tipusa cudnovatog izgleda i jos cudnijeg naglaska i pusu mi za vrat svo vrijeme...osjetim poglede na sebi i mjerkanja od glave do pete...zivci rade,vec punom parom,sabur odavno me vec poceo napustati,i tako vec iznerviana cekanjem  i jutrosnjim sranjem,okrenem se ,pogledam ih ono ispod oka i drsko, pipajuci se po glavi, upitam tu dvojicu doticnih mladica...

Izvinite molim vas,da ja nemam mozda rogove na glavi?

Ne,nemas,odgovara jedan od njih,ali to ne znaci da neces imati...jer mogao bi ti ih vrlo lahko nataknut....

 

Helem,vidim ja odnio vrag salu, jos cu i fasovat..okrenem se  na peti i na vrata..nit pare podigoh,nit uplati diplomski,nista....

Ma tek mi poslije kad sam dosla kuci naumpade,sta sam mu mogla odgovorit,,,ali proso voz..tako uvjek kod mene biva...

Eh eto ti moje srece draga moja gospodjo  ...

06.10.2008.

Lanac aska

Nisam trazila robstvo, niti pokore zeljna bih

a postadoh rob i sluga tvoj ponizni.

Sakupljah mrvice tvoje ljubavi

ne znajuc da zalogaj moze bit sladji od mrvica koje mi baca ti.

 

Ko pas te pratih i ljubih ti skute

zeljna tvog pogleda snenog

i daska tvojih dalekih mastanja.

 

Ponizno i sa strahom ti davah ljubav

dok na lancu  nade me vodise tvoji nemiri

i prijazne zelje.

 

Sindzirima vezah ruke da te ne grle

 oci koprenom crnom zastrjeh da

ne plamte zarom ljubavi i

da ne zapale askom srce opcinjeno.

 

Ali svejedno dragi,

sagorjeh pored tebe ziva

a ti i ne primjeti da u ruci drzis samo

Lanac aska mog

 

 

05.10.2008.

Zalogaji zaborava

Da iole pamtim

Rekla bih danas

da sjecanja nikad

Ovako brzo nisu zamirala

niti su zalogaji zaborava

ovako veliki bili.

05.10.2008.

REKOH LI JA TEBI

Ne kosi travu mojih uzdaha

niti gazi rosu mojih suza,

moze se lahko  desiti dragi da probudis moje zaspale zelje

 prizoves moje smrvljene snove

I ozivis nemirne duhove

ne tako davne

proslosti

 

04.10.2008.

VJENCANJE

Razgrcem kapljice mraka

I oblacim haljinu bijelu,

Dugu crnu kosu rasplicem

I pustam nek pada

Nek prikrije ovo mrsavo lice

i stidno naglaseno tijelo.

 

Ne zelim da budem previse lijepa za njega

Niti previse slobodna od tebe

Zelim da budem

Onako..

Premalo za njega,

Previse za tebe

Taman za sebe.

 

Hocu da sve troje veceras budemo srecni

Jer me predajes njemu

I imas tu cast da moju ruku zauvjek

Obecas drugom covjeku.

 

Zelim da te gledam u oci veceras

I da vidim s kakvom lahkocom to cinis

Zelim da ti osjetim drhtanje ruku

Dok mi budes prsten darovao

I kad budes gledao kako me odvodi

Zuvjek od tebe

 

Hocu veceras da cujem uzdahe

Tvoje kad budes budan bdio

Nad nasom besanom nocu,

Da te ujutru pogledam u oci bez imalo srama

I tiho ti sapnem na uho

 

Sad kad si me napokon otjerao od sebe

Da li si srecan?

04.10.2008.

BEHAR

U proljeće kad prvi behar

pupoljak svoj razvije

i baščom tek ozelenjelom

kad kreneš da gaziš kroz rosu

mojih sjećanja

sjeti se stare trešnje

i uzdaha onog što mi

se ote iz duše

pa pribježe  u zaklon tvojih usana...

 

Krišom baci jedan škrti pogled

na koru drveta

i one nespretno isklesane riječi

zauvjek tvoj..

oduvjek tvoja...

 

Nasloni klonulo tijelo,

napregni svoja umorna čula

i još jednom, po poslednji put

oslušni smjeh i zveket mojih halhala

 

Sklopi te umorne oči

i pod kapcima pronađi  obrise mojih belenzuka

koje za drugog sad bijelim..

 

Prošeći baščom uzdaha

i samo meni za ljubav

udahni miris behara

na koji ti nekada mirisah

cjela

 

 

03.10.2008.

PRASINA SRCA

Skupi ove ostatke izgorjelog srca

vidis da nista sem pepela nije ostalo

uzmi u saku tu prasinu sa zemlje i baci je u zrak

nek me vjetrovi raznesu  tamo gdje me

nikad bilo nije

tamo gdje nikad bivstvovala nisam

U tebi...

 

A onda rasiri nozdrve

i udahni zrak,udahni  jedan dio mene i

pusti da priroda stvari ucini svoje

da ti prostrujim zilama

ucinim jedan mali zastoj srca

da probudim zaspale zelje u tebi

  I pomutim razum tvog nesigurnog bica

 

Pusti da zauvjek ostanem

Prasina tvojih sjecanja

02.10.2008.

MOJ DŽELAT

Jastuk  i postelja,  dva moja dželata

dok predajuć se snovima čekam

da spuste svoj oštri nož na moj tanki vrat

i presjeku žilu kucavicu što negdje u meni titra

još uvjek...

 

Nije me strah dok čekam da me odvedu u nepoznato

jer tamo negdje u daljini nazirem svjetlo

i stazu  posutu laticama bijelih ruža

 

S osmjehom  tražim tvoj lik

u moru nepoznatih lica

da se još jednom oprostim od tebe

da poslednji puta izgovorim

riječi ljubavi.

 

Ali one ostaju gluhe kao glina

što gadja prazan prostor oko tebe

Ti ih ne čujes

okrećeš glavu u stranu

pod strahotom prizora i drhtavim glasom izgovaraš dovu

za oprost duši.

 

Ne plaši se

 znaš da samo veliki odlaze bez straha i bez riječi

Isprati me dovom i pogledaj ove oči

što čekaju  da se sklope

I usniju poslednji san.

 

Jastuk i postelja,dva moja dželata

i večeras spremno čekaju moje smaknuće...

 

 

dijetenoci
IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
216186

Powered by Blogger.ba