dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

01.08.2008.

Poslije kiše dođe sunce (IV dio)

Rekla sam mu, eto priznala sam sve, ogoljela sam se potpuno pred njim.I bilo mi lakše, pao je onaj kamen sa srca koji sam vukla evo već dvije godine.Duša je počela da diše, konačno  slobodna postala je.Osjetih kao da širi krila ,da poleti Gospodaru svome u zagrljaj, da se vine put vječnih visina i da zaplovi onim dolinama mira.

Isprva nisam znala, krenuh da mu objašnjavam, da pričam kako je bilo...

Tih dana sam bila slaba, danima nisam jela, živjela sam eto tek onako, da se vuče dan za danom, da život prođe tek tako.A onda sam naglo osjetila slabost, više nisam imala snage ni iz kreveta ustati, noge su me izdavale, tresle se podamnom ko pred naletom vjetra.Svjesno sam išla na to da se uništim, da okončam muke i prekinem bol.Svaku veče pred spavanje molila sam Boga da me uzme sebi , da mi olakša!  Ali nije...i hvala Mu pa mi molitve uslišio nije.

Jedno jutro dok sam išla na posao,pala sam u nesvjest,,,tjelo me izdalo, više nije moglo izdrzati tu torturu i mučenje.Odvezli su me na kliniku,,,,,radili sve moguće pretrage.... Doktor me pozvao da uđem sama u ordinaciju. Ušla sam ne sluteći kakve vijesti mi ima za saopćiti.

Pa kolegice ne može ovo ovako...reče dr. Mašić zabrinuto....očekivao sam malo više odgovornosti i posvečenosti od vas....

Da, znam dr., znam i šta ćete mi reči, da sam anemična, da moram malo više odmarati, početi jesti i tako to, pa ne zaboravite da sam i sama dr. i da isto to kažem svim svojim pacijentima...

Nasmija se dr. Pa kad znate što ne primjenite to na sebi?

Uostalom sada trebate da brinete za još  jedan život!

Nisam vas baš najbolje razumjela dr?

Mislim da jeste....

Čestitam,postat ćete majka!

Mrak mi se navukao na čci, zidovi su počeli da se okreću, neki čudni zvukovi brujali su ušima, a u glavi, praznina,ništa, ni misli, ni riječi, ni slika,,jedno veliko ništa.

Trajalo je svega nekoliko sekundi, a onda se vratilo sve....ustala sam i podigla ruke zahvaljujući se Gospodaru.

Hvala ti Bože, Tvoja milost zaista nema granica, niti se može izmjeriti bilo čim.Hvala ti što si me podigao, što si mi dao razlog za život, što si mi  dao nadu za bolje danas i bolje sutra.Hvala ti što si uvjek uz mene i što nikada ne zaboravljaš slabe i nejake.

Amin!

 Ne sjećam se kada sam bila srećnija u životu.Život je napokon dobio smisao, obojio se bojama.Sada sam mogla da uživam u životu, da mirišem život,da gledam život, sada sam mogla da živim život.

Ako bude dječak zvaće se po njemu, pomislih, a ako bude djevojčica zvaće se Ajla! Uvijek si to ime volio, i uvjek si govorio da ako ikada budeš imao djevojčicu da ćeš  joj dati to ime.Htjela sam da ti ispunim tu želju...I  nadala se da će biti djevojčica, priznajem priželjkivala sam da bude djevojčica.Uvijek sam više voljela djevojčice.One su nekako suptilnije, osjećajnije, nose onu toplinu koju dječaci nikada u vama ne mogu izazvati.

Kada sam saznala da očekujem djevojčicu,mojoj sreći nije bilo kraja.Htjela sam objaviti to , oblijepiti cijeli grad postovima i riječima 'Jedva čekam da te primim u naručje.' Pisala sam joj bajke,koje sam htjela da joj čitam pred spavanje, uspavanke koje ću da joj pjevam kada bude nemirna, kada joj krenu prvi zubići, kada bude plakala zbog prvih grčeva...htjela sam da bude sve spremno samo za nju.Za to malo biće za koje sam živjela, za koje sam disala, za to malo stvorenje koje je postalo čitav moj svijet.

Došla je svijet u februaru, malo poslije tvog rođendana,,,Bože kako sam samo plakala kada sam ju prvi puta vidjela...

Onako malena, sićušna ličila je na lutku. Kao od vate, tako krhka, nejaka, tako malena i tako nezaštićena.Privih je na svoje grudi i tad po prvi puta osjetih odkucaje njenog srca.Imala sam jedan mali život u svojim rukama, imala sam cijeli svoj svijet u rukama.

Ko trnoružica je bila, bijelog tena, malih crvenih obraščića, crvenih usnica koje je često pućila ...kako je rasla sve više je ličila na tebe...moram priznati da moje ništa nije imala, osim onih malih sićušnih benova po cijelome tijelu,,,njih si najviše volio na meni...

Imala je tvoje oči, oci boje mora, u kome sam se kupala svako jutro,svako predvečerje, kada bih te gledaj njima iz njih bi zrači samo čistoća i nevinost dječije duše, očima bi ti govori i recituj ode ljubavi.Male ručice , oni prsti bili su moji, dugački i zenstveni, a stopala,,,ehhh stopala su bila tvoja...Kad se rodila i kada sam je prvi puta vidjela odmah je pogled skrenuo na njih,  nasmijala sam se i rekla joj :"Ajlice otac bi bio ponosan na tebe što imas tako lijepa stopala"...

Plava kosica, uljepšavala je onu malu sićušnu glavicu, htjela sam da joj vežem kikice, da joj kupim male crvene cipelice, da je obučem u najljepše haljinice....Ali ne doživh ništa od toga....

Moja sreća kratko je trajala....Nad moje sunce nadviše se sivi oblaci, obojiše šarenilo života u Crno i sivo.Ukradoše mi osmjeh sa lica, radost iz srca.Oteše mi "moj svijet" iz ruku...

Allah je pozva u svoje  okrilje! Uze mi je,,,, uze mi sve.....

Ali On zna najbolje, Jedini On razumije tajne života i smrti, tajne bivstvovanja i postojanja.

Preslaba sam da dokučim razloge

Preslaba da ih možda  i prihvatim

Ali nisam  da se pokorim.

Slićim na Musaa dok Hidra prati!

Ljudski je da se pitam, ali je ljudski i da se  i pokorim i hlad svoj nađem u onim Božijim riječima:

" VI nekada mislite da je nesto dobro po vas a ono nije, opet nekada mislite da je nesto lose po vas , a ono nije"

Mi ne znamo, On zna!

Plakali smo oboje,suze su gušile riječi, natapale dušu, koja se gušila i grcala negdje duboko u nama.Bili smo dva bića koja dijele istu bol, koja dijele isti gubitak, koja dijele istu onu ljubav.

Onako instiktivno bacih mu se u zagrljaj, htjela sam da mu pružim ovo malo rame za plakanje, da  na njemu olakša dušu, da izbaci svu onu gorčinu iz sebe, i da prihvati  istinu i volju Allahovu.

U dvoje je uvijek lakše, ona bol  se dijeli na pola, pa bude lakši teret, dovoljno lakši da težina njegovog bremena može da se podnese, da se trpi.

Znaš  li koliko mi je onda trebao ovaj zagrljaj, ovaj govor očiju ..progovorih kroz suze i jecaj....

Znaš li koliko mi je u tim trenutcima trebao neko  ko će da miji pruži ruku i kaže "Emina ne gledaj u rijeku prošlosti jer ona ti ništa novo ni staro donijeti neće.Pusti tu suzu što hoće da ti ispere taj gorki pelin u omči grla i ponovo kreni u svijet.Ponovo kreni u svijet, sasvim sigurna u sebe,sasvim sigurna u njega!"

Ja tada nisam imala nikoga.

Ali zato ću ja tebi danas pružiti tu ruku, zato ću ja  danas tebi  pružiti ovu ruku, ruku koja može značiti ljubav,sreću , prijeteljstvo.Ruku koja će te povući sa dna i pokazati put ka vrhu.Koja će ti pružti topli zagrljaj i čvrsti stisak, koja će ti reći  da nisi sam.Pružit ću ti ruku  koja će da ti briše suze sa tog bijelog lica i ove kapi kiše.

Zagrlio me ,kao utopljenik se objesio o moj vrat, i samo tiho jecao , dok su njegove tople suze kvasile moje tijelo.A onda me poljubi nježno i nestade u noći!

Još i danas nosim taj poljubac na usnama, još i danas imam taj slani ukus na usnama.Bio je to poljubac nakvašen onim  iskrenim bolom, natopljen onom  čistom muškom suzom.

Više se nismo vidjeli.Bio je to zadnji put da sam ga vidjela.Ali sam znala da je uvjek tu negdje...da jos uvijek bdije nadamnom i nad onim malim mezarom na Kovačima.Znala sam to svaki puta kada bi za rođendan ostavi joj jednu bijelu ružu....Svake godine po jednu ružu više....

 

Danas bi imala četiri godine.

Danas na mezaru vehnu četiri ruže!

 

Dragi Bože  podari nam sabur i snagu da nastavimo dalje!

Smiluj se našim dušama, oprosti nam grijehe, oprosti nam na našem neznanju, i kloni nas svakih iskušenja!

Amin!

 

( KRAJ)

01.08.2008.

Poslije kiše dođe sunce( III dio)

U kukama slova će ostati nešto od onoga što je bivalo u meni,pa se više neću gubiti u kovitlacima magle,kao da nije ni bilo,ili da ne znam šta je bilo.

Tako ću moći da vidim sebe onakvu kakva postojim,to čudo koje ne poznajem ,a čini mi se da je čudo  što uvijek nisam bila ono što sam sada.

 

Oprosti mi molim te! Oprosti mi za ovu kasnu ljubav.Mislio sam da je postojala dok je bila potrebna,sada se budi kada  više nikome ne može pomoći, čak ni meni.I ne znam više je li ljubav ili uzaludno vraćanje.

 

Oprostila sam ti, oprostila sam ti još mnogo prije tvog odlaska.Jer sam znala da ćeš  otići, osjetila sam da ćeš  se prepasti moje ljubavi i pobjeći u svijet.Da me više nikada ne vidiš, da više nikada ne ćuješ niti jednu jedinu riječ  o meni. Da zaboraviš da sam ikada i postojala u tvom životu.Ali kako vidim nisi uspio, boljelo te moje odsustvo,moja tišina  s kojom naučih da živim.Mučilo te saznanje da sam te pustila, da te možda  nikada i nisam voljela. Ali voljeti nekoga (......) ne znači nužno  davati mu doznanja na tu ljubav, stalno mu to govoriti da bi povjerovao, moliti ga da ostane onda kada vidiš kofere u njegovim rukama.

Ljubav se osjeti, ona se daje, ona se uzima...

A voljela sam te, u to vrijeme sam te voljela više od same sebe,,čak iako sam znala da mi ta ljubav ništa dobro donijeti neće, čak i tada sam te voljela i vjerovala u tebe, a potajno  htjela da vjerujem u " nas ", u to čudo koje nikada postojalo nije.

Tebi to onda nije bilo važno, radije si mislio da je sve laž i jedna velika farsa, radije si uvjeravao sebe da ljubav ne postoji, i da je to tek samo riječ, prazno slovo na papiru i ništa više.

Tebe su boljele sumnje u postojanje moje ljubavi a mene činjenica da sam ti bila samo još jedna u nizu.Još jedna recka više na zidu.Nisam željela da budem samo broj u tvome životu.Htjela sam više , htjela sam da taj broj dobije ime, da poprimi lik, da mu udahneš dušu i daš priliku da zaživi u tvom srcu, da ga smjestiš u jedan mali dio sebe, i da ga njeguješ, da ga hraniš nadom u bolje sutra.

 Mogla sam ti puno dati, puno više nego li ćeš  ti ikada moći meni.

 

Evo kajem se ,pred tobom sam...šta još hoćeš  da ti kažem? Šta još treba da uradim da bi ti pokazao da sam shvatio, da sam pogriješio, da sam te volio?

Ne trebaš ništa da radiš, ništa više da mi govoriš,jer je kasno...Kasno je sada moj (......)..A ako si me volio,onda voliš na čudan i veoma bolan način.

 

Ne govori mi to, ne govori da je kasno,,,jer za pravu ljubav nikada nije kasno, za krenuti iz početka nikada nije suviše kasno,niti suviše rano.

Zašto da ti dam priliku? Da me ponovo ostaviš? Da me ponovo povrijediš? Priliku da ponovo odeš?

Šutio je....bio je svjestan  činjenice da je probudio zvjer u meni....

Borila sam se kao lavica,nisam htjela da pokleknem pred njim, da mu pokažem koliko sam zapravo slaba i koliko me još uvijek sve boli.

Ti nikada nisi bio svjestan moje ljubavi, i njene veličine.Nju ne možeš  vidjeti očima, ne možeš ju dotaknuti ali jednostavno znaš da je tu,i da postoji samo zbog tebe.Nju ne možeš uokviriti, ne možeš  ju strpati u vrijeme,jer ona nije ograničena,ne poznaje  pojam vremena, ona nema rok trajanja,ona je vječna.Ti nikada nisi htio da spoznaš da sam zbog tebe bila spremna žrtvovati svoje snove, da sam bila spremna bdjeti nad tvojim snovima , tvojim maštanjima,jer sam ih doživljavala kao svoje.Svaki tvoj poraz  za mene je bio duplo veći, i bolio me više nego tebe, svaki tvoj uspjeh bio je moj.

Pa kada si otišao više nisam imala ni pobjede ni poraza, nisam imala ništa za što bih mogla da se uhvatim, da se podignem,stresem prapinu sa sebe i ponovo zakoračim u život. Zbog tebe sam počela da mrzim zore,jer sam ih dočekivala sama,mrzila sam i večeri jer sam lijegala u postelju sama, mrzila sam život jer sam morala koračati sama i bez tebe, Zbog tebe zamrzih sebe .

A onda se desi nešto.Nešto zbog čega zavoljeh zore, i svaki novi dan što nadolazio je.Nešto zbog čega zavoljeh večeri, što me baci u zagrljaj životu.Nešto zbog čega moj život ponovo dobi smisao.Zbog čega te zavoljeh još više, još luđe....

Otišao si ,ali si mi ostavio ono najvrednije...ostavio si "život u meni"!

Skamenio se...poblijedio u trenu...samo sam primjetila kako u trenu poblijedi, utrnu čini mi se,kao da ga život na trenutak napustio, pa u njemu nije bilo ni riječi, ni pokreta, ni pogleda..u njemu nije bilo ničega..Zboljeh ga istina, probode do kosti, rastrga ga u komadiće,pa sam skoro mogla ćuti kako se lomi sve u njemu, pucao je kao da je od stakla.  onda poče da se trese, vilice počeše igru kao kastanjete, vrati se život u tijelo.I dalje je šutio, samo primjetih dvije suze koje krenuše  na put iz ona dva plava oka.Dvije suze spustiše se niz blijede obraze...jedna za njega,druga za mene...valjda.

Nakon izvjesnog vremena procijedi kroz zube...

Zašto mi nisi rekla?

Zašto me nisi potrazila?

Zašto nisi.........

 Šta da mu kažem?

I ovo mu rekoh samo da ga odgurnem od sebe.Jer sam znala da poslije ovoga više ništa neće biti isto.Znala sam da mi ovo neće nikada moći oprostiti,jer sam mu uskratila pravo na istinu.Bila sam toliko ohola da sama sudim, da dozvolim da sama odlučim za oboje.Bila sam toliko sebična da  sreću i tugu poslije sačuvam samo za sebe....

Znala sam da će poslije ovoga otići zauvjek iz mog života....

 I na neki čudan način bilo mi i drago zbog toga......ali sam isto tako znala da ćemo oboje platiti ovaj trenutak,platit ćemo ga suzama,gorčinom, nepovjerenjem...prevelik danak bio je...svatih tog dana,,,,

 

 ( TO BE CONTINUED)

dijetenoci
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
216186

Powered by Blogger.ba