dijetenoci

Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!

28.07.2008.

Poslije kiše dođe sunce ( I dio)

Kiša je lila danima,ni trunke svjetlosti nije se naziralo,kao pred kijametski dan,sve  crno,sivo,ubija te ona tjeskoba  sobe,ona četiri zida koja stežu, pa ti se čini da se soba smanjuje iz dana u dan.Htjela biih negdje izaći,udahnuti malo vazduha,obradovati pluća,ali kad provirim kroz prozor i kad vidim  da lije ko iz kabla,povučem se,prigrlim knjigu i ona svoja četiri zida  i tako odlučim cijeli dan provesti pod dekom...

Ali ne i tog dana...odlučih se izvući iz svoje ljušture,malo protegnuti noge,osjetiti miris natopljene zemlje,miris pokisle kose i mokre kože..

Pa dobro je i nije tako strašno,pomislih dok sam šetala i ne pada tako,kao da se na sekund i nebo  umorilo i pustilo kišu i oblake na pauzu...Taman,ovako mi odgovara.

Pomalo rominja,ubija ovu tišunu u meni pokoja kap kad se razbije o kabanicu.

Miljacka nadošla i mutna,širi nozdrve onaj miris blata i vlage,ali opet ugodno je,ugodnije od mirisa četiri zida i praznog prostora sobe..Nigdje nikoga,samo pokoji auto projuri i zapljusne me.E ,svašta pomislih,to ti je naša kultura, ni da uspori  kreten kad vidi pješaka...ma jok..boli njega ćošak za moju upalu pluća sutra...ali hajde nek mu bude,neka mu

Na Vilsonovom gle čuda nigdje nikoga,muk ,tišina..neka i odgovara mi  ova tišina,ova pustoš,tako sam opet sama a opet u širini,na otvorenom.Mogu disati i ne obazirati se ni na kog,ni na što.

Lokva nasred ulice,prođe mi kroz glavu jedan fleš iz djetinjstva.Kako sam uvijek voljela pljuckati po lokvama i onda se kući vratiti mokrih cipela ,čarapa,promrzlih prstića, a onda bi mama krenula da se ruži, da tersa...hehh samo se culo BUĆ,BUĆ  u cipelama.. i bilo zabavno,interesantno.Uvijek sam zamišljala da se to čuju žabice,da je to kreket žabe dok sjedi na svom lopoču u močvari  i dok zaziva svog zalutalog žabca.......

Skočih u lokvu, onako instiktivno,bez imalo razmišljanja...hoću da danas budem dijete, danas ću biti dijete a žena, ili obrnuto,ma hajde nije ni važno,,samo znam da želim da probudim ono dijete zaspalo u meni i da budem ono što želim..pa makar na dan,makar na tren

Kapljice pljušte na sve strane ,zamuti se ona ravna površina lokve,uzburka se more blata i vode...kad odjednom onako iznenada i od nikuda glas "Mogu li ti se pridružiti?"

Prenuh se,mislila sam da sam sama,šta više bila sam ubjeđena u to, zato i uradih ovu glupost..

Okrenem se lagano ,,,,kad čovjek u crnom, mokar do kože,niz bijelo lice se slijevaju neumorne kapi kiše,ili su to možda suze u tim plavim očima, pa ih kiša vješto prikriva.

Ne znam,,ne vidim baš najbolje jer mi kiša pada direktno u lice,pa mi se magli vid...

Kako drsko od njega pomislih..ali ne rekoh mu to.Zapravo  nisam mu rekla ništa,samo sam ga pogledala,zadržala se trenutak na tom bijelom,okruglom  licu  i krenula dalje.

Dobro ne moraš biti tako nedruželjubiva, opet će on....samo sam mislio kako ti treba društvo i kako si usamljena danas ,kao i ja..pa rekoh  da podijelimo tu bol,da olakšamo dušu barem na tren

Ne bih hvala! Prozbori jedva ćujnim glasom...

Emina to sam ja zar me ne prepoznaješ?

Utrnuh sva,pa on zna kako se ja zovem! ostadoh da stojim u mjestu, kao ukopana .

Okrenem se kad stvarno on....dosta se promjenio,konstatujem u sebi, nekako oronuo, smršao,nema više onog stomaka, tromog hoda,ama nema više onog mog (..)

Pa zar ti nisi u Njem.procjedi nekako nazor kroz zube.

Vratio sam se.Pa to je i više nego očigledno prozborih ...

Allahu dragi šta i mene neće sve snaći,ama kud baš danas kada sam odlučila biti sama sa sobom,da malo preispitam sebe  i neke svoje postupke...

Zar ćemo ovako da šutimo svo vrijeme i da stojimo na kiši ko dva beskučnika..upita sa smješkom

Osmjeh je ostao isti, primjećujem., i proleti mi kroz glavu kako smo se nekada smijali,kako smo samo ludi bili, i kakve sve budalaštine nismo izvodili da nasmijemo jedno drugo....eeee,davno je to bilo prozborih tiho.

Nešto si rekla upita ...ne ,ništa, samo sam naglas razmišljala

Nekada smo to radli skupa reče sa smješkom opet

Nekada smo jos štošta radili skupa uzvratih mu cinično...nasmijasmo se oboje

Zašto si odlučio baš danas da kisneš? Jel to hoćeš da dobiješ upalu pluća pa da odeš kod neke lijepe i mlade doktorice na pregled?

Pa da,upravo to mi je bila namjera,reče..eto osujetila si moj plan,kako si samo znala,a ja htio da dođem da te vidim i da se izvučem na upalu pluća,da te iznenadim.

Ama  ti si lud, ne moraš imati upalu pluća da bi me vidio,to upali samo jednom...

Lud si,opet mu govorim,još uvjek si onaj isti,onaj kome sam i onda stalno iznova i iznova ponavljala "ti si lud,daj uozbilji se",a i ja bila luda ko struja,radila što mi nikad ne bi bez tebe ni na kraj pameti palo....samo kad se sjetim onog našeg jednodnevnog izleta,ama i sad me stid, šta sam ti radila,kako sam te izludila...

Nisam isti Emina,vjeruj mi da nisam,ništa više nije isto, promjenilo se sve, i ja sam se promjenio, i ti si se promjenila.Sada drugačije gledam na svijet,na život.Trebalo mi je dvije godine da shvatim da tražim nešto ,da tragam za nečim što mi je svo vrijeme bilo na dohvat ruke,tu ispred nosa, sto me bolo u oči svo vrijeme.

I trebao si otići  u svijet, nestati na dvije godine da bi to svatio?

A ja sam to znala uvijek,zato sam ostala ovdje da te čekam, jer sam znala da ćeš se vratiti,znala sam da ma koliko tražio nećeš naći nigdje još jednu sličnu meni.Ne možeš nikada naći onu koja bi te voljela više od mene,koja bi se dala cjela samo za tebe.Znala sam to ja još onda moj ...a znam to i sada.Moji osjećaji se nisu promjenili, ja sam još uvjek ona ista,moja ljubav je možda samo dobila na jačini,moji osjćaji su s vremenom možda postali samo još jači...

Zaplakao je..po prvi puta vidjeh muškarca da plače..nije lijep prizor,nemoj ,ne sada,ne danas,nemoj predamnom...hoću da te vidim  sa osmjehom na licu, ne sa suzama.Hoću da se smijemo glupostima dok šetamo kao nekada,da se mrštim dok me vučeš za kosu, i zavlačiš ruku  pod pojas...

Hoću da danas ponovo probudimo djecu u nama i da skačemo u lokve,da kisnemo zajedno kao nekada.Hoću danas da budemo...Ma Ti Znaš šta hoću

 

dijetenoci
<< 07/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

IZDVOJENE PJESME

IZDVOJENE PRICE

PROCI CE
Sve ce proci.Ali kakva je to utjeha?
Proci ce radost, proci ce i ljubav,proci ce i zivot.
Zar je nada u tome da sve prodje?

Polahko i sa oprezom gazi
Jer iako sam siromasna imam svoje snove, snove koje sam prostrla pod tvoje noge.
Zato molim te gazi njezno,jer gazis po mojim snovima!

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
171382

Powered by Blogger.ba