Samoća me ugodno boli,žao mi je zbog nje a nis čim je ne bih zamijenila!
17.05.2012.
VJETROVI ORIJENTA
Ispijena je još jedna čaša laži.
I ovaj april je prošao.Sprale su ga tople kiše začaranog istoka ,i čini se da na dnu srca sem zgrušanog taloga ustajale krvi ničeg više nema.
Sinoć se i poslednji dio tebe otkinuo i u nepovrat otišao .
Boliš me!
Čuješ li?
Nazubljene slike Istanbula u predvečerje lagano gasnu i zadnji konci naše prošlosti pušteni su pod krila vjetrova orijenta.
Ko zna na kojim drumovima će dočekati nova jutra
i u čije dlanove će zaodjenuti ovo malo zrno sebe.
U čijim očima se sad ogledaš dok moje kao viziri ničice padaju?
Ne pitaj me kuda i kojim to putevima samoće jurim,ni zašto su oči pune rose i zbog koga to opet ovo međ¨rebrima strepi.
Toliko puta se opekoh i opet u istu vatru ruku stavih.I nije da ne boli,i nije da neće proći.Proći će,znam.Vrijeme će oglođati i ovaj komad ljubavi samo će kost zaborava dugo,dugo da ostane zaglavljena u grlu.
Nisam ti ja bolan za ovaj komad neba srasla,
nit su ova moja krila širila se uz oštre
vjetrove sjevera što niz tvoje šture strehe pušu.
I kad me sakriješ od kiše i priljubiš uz svoje grube skute
ti čak ni tad nisi u stanju da osjetiš kako ova duša strepi
i ko na smrt ranjena srna pogledom u stranu bježi.
Pa i kad od straha zanijemim i dah na mrtvi čvor svežem,
i kad klobutovi krvi u meni ko gejziri prohuče
ti i tad ćeš vidjet samo mirnu rijeku što je u plićaku gaziš.
I kad se za jezik ugrizem i riječi prećutim
ti i tad iz njedara uzdah iščupaš i pod nogama kao sitniš zdrobiš.
Ta ništa drugo do šaka sitnog novca i nije ovo u grudima.
Otmi
Protraći
Uzmi,
Na iskap popij!
Tek trenutak nakon što je sa usana plašljivo izašlo :"Molim te nemoj me povrijediti" shvatila sam da sam samu sebe već povrijedila i da on ustvari ne može mi uraditi više ništa. Bar mi se tako na prvi mah činilo.
Polustisnutih zuba izvlačila sam blijede dlanove iz njegovih čvrsto isprepletenih prstiju i gutajuć onaj zadnji zalogaj svog ponosa vraćala sam u sebi sat unazad, dok su kazaljke ko u inat sve brže jurcale naprijed.
Šutila sam,šutio je i on. Ni danas ne znam da li je razlog tišini između nas bilo njegovo zaprepaštenje ili moj dječiji stid.
Da,bila sam žena-dijete,potpuno nedorasla epilogu emocija koje su me potopile i tog «stranca» uvukle duboko pod kožu.
U početku je to bio ugodan osjećaj, a onda je počeo da žulja, da me sve više istiskuje iz mene same i da boli ...
Strah me tvoje ljubavi! Nikada me nemoj voljeti,nikada ne dopusti sebi da me ludo zavoliš. Bojim se povrijedit ću te,ranit ću te kao oni prije mene
.Zato me ne voli. Pusti mene da volim za oboje.
Ti samo budi tu,uvuci se u moj zagrljaj,ušuškaj se u moje dlanove kao malo ptiče i pusti me da te štitim i nosim kroz život.Pa ma šta da se desi.
Biću tvoj zid,tvoja tvrđava. Biću tvoje Sunce,tvoja želja za životom,tvoj vjetar ako ikada poželiš da raširiš krila i da odeš od mene.
Samo me nemoj voljeti. Nikada ovoliko koliko volim tebe ja!
Koliko dugo si ustanju biti trn i pružati mi onu ugodnu bol,dok te zatrovana krv raznosi po najtamnijim kutevima vena...
Dan,mjesec,godinu...
Cijelu vječnost?!
Doći će dan kada ćeš otvoriti stisnute šake i zaprepašten zjapiti u prazninu dlana.
Širom razgoračenih očiju i napola otvorenih usana pitaćeš se kako sam ti to propala kroz prste kada si me tako jako,svom silinom svoje muškosti stiskao u pesnici.
Probudićeš se iz tog polusna i kao kroz maglu počećeš da prizivaš sjećanja na mene i na ono što sam ti bila..al gle čuda u toj izmaglici neće biti ničega do eha lomljavine tvog razjarenog glasa kako se sasipa i puca pod zidovima uglancanog velikog ništa.
Sad samo ćuti i u tišini te grmljavine i jeke iz unutrice zatrpaj i sahrani mi otkinuta krila i ono zrno prepolovljenog lješnika u koje se sraslo ono ogromno srce,onaj gadan i ljubavi gladan komad mesa.
Ne plači,o ne...ni tugu ni sreću ne zalijavaj suzama, u strahu od poplave i bujice narast će veća ...
Udahni samo šaku zraka za me i pusti me da prođem kroz tijelo,da bar na tren duša osjeti damar!
O da, lagala je, još kako... Jednom, kad je zadrijemala, preturajući joj krišom po riječima, kao po torbici, slučajno sam nabasao na neke male, nepotrebne laži, i te noći je tamna sjenka slutnje prvi put nadletjela moje snove. Znao sam da to uzima jednom zauvijek, Laž je teška droga, sa te igle se još nitko nije skinuo... ...Kako dosad nisi naučila da sam ja momak kog svako može lagati, ali ga nitko ne može slagati? I da glupa pravila ove igre u kojoj je tebi sve dozvoljeno poštujem jedino zbog toga što sam ih lično odredio?
